„Sam si smjestio svoju majku u naš krevet i izbacio me iz kuće! Sada je prekasno za isprike!“
— Spakiraj svoje stvari, Serafima! Kombi je dolje. Došao sam te odvesti kući! Dosta je bilo tog tvog tvrdoglavog ponašanja!
Tihonov glas odjeknuo je malim, svijetlim stanom poput zapovijedi vojnog generala. Nije se čak ni potrudio pozvoniti. Čim su se vrata otvorila, ušao je s takvim samopouzdanjem kao da su svi oko njega dužni ispunjavati svaku njegovu želju.
Polina, Serafimina najbolja prijateljica, stajala je pokraj štednjaka i pržila kriške kruha umočene u jaja. Od iznenađenja se ukočila, držeći kuhinjsku lopaticu u zraku.
— Pa pogledajte tko nam je došao! — uzviknula je ironično. — Tihone, zar te roditelji nisu naučili da se prije ulaska u tuđi dom pozvoni?
Muškarac je ravnodušno popravio svoju zgužvanu jaknu, prešao dlanom preko prorijeđene kose i samozadovoljno se nasmiješio.
— Tuđi dom? Ovdje živi moja zakonita supruga! Ne treba mi pozivnica da posjetim vlastitu ženu!
Zatim je glasno udahnuo.
— Oho, kakav divan miris! Prženi kruh s češnjakom! Polina, stavi i meni porciju. Od jutra nisam ništa jeo!
Polina je uzela tanjur i odmaknula ga od njega.
— Ako si gladan, iza ugla je pekarnica. Ovdje nije besplatna pučka kuhinja!
Tihon se namrštio.
— Uvijek si bila nepristojna! Serafima, zar ćeš dopustiti prijateljici da tako razgovara s tvojim mužem?
Serafima je mirno sjedila za rubom stola. Nosila je mekani pulover boje tamne višnje, a svijetlosmeđu kosu pričvrstila je jednostavnom kopčom.
Imala je četrdeset osam godina. Na njezinu licu vidjele su se sitne bore, tragovi dugogodišnjeg rada, razočaranja i tihe patnje.
Ali toga jutra u njezinim očima više nije bilo nekadašnje tuge.
— Cijeli mjesec, Tihone — tiho je izgovorila. — Cijeli mjesec nisi me nijednom nazvao. Jedina poruka koju si mi poslao bila je pitanje gdje sam ostavila tablete za perilicu posuđa. A sada se pojavljuješ i naređuješ mi da se vratim?
— Ma nemoj pretjerivati! Mi smo u braku. Supružnici se ponekad posvađaju, a onda se pomire!
Serafima ga je nekoliko trenutaka promatrala u tišini.
Kad bi samo znao koliko je noći čekala njegov poziv…
Kad bi znao koliko je puta držala mobitel u rukama, nadajući se da će na zaslonu ugledati njegovo ime…
Ali on nije nazvao.
A za to se vrijeme nešto duboko u njoj promijenilo.
Šest godina živjeli su zajedno u Tihonovu stanu na petom katu stare zgrade bez dizala.
Serafima je imala vlastiti stan s dvije svijetle sobe i balkonom. Dobila ga je nakon razvoda od prvog supruga. Iznajmljivala ga je mirnom bračnom paru, a gotovo sav prihod od najamnine ulagala je u zajednički obiteljski proračun.
Tim su novcem plaćali rate kredita za Tihonov poslovni kombi, kupovali namirnice i podmirivali različite troškove.
Ali to nije bilo sve.
Svake večeri, nakon što bi se umorna vratila s vlastitog posla, sjedala bi za računalo i izračunavala narudžbe, dimenzije i potrebne materijale za malu suprugovu radionicu namještaja.
Bez ikakve naknade.
Bez prigovora.
Jer vjerovala je da upravo tako funkcionira obitelj.
Dvoje ljudi trebaju biti oslonac jedno drugome.
Samo što je u stvarnosti ona bila oslonac svima, dok nitko nije ni pomišljao da bi i njoj mogla zatrebati podrška.
Sve se promijenilo sredinom rujna.
Podstanari su se preselili u vlastiti dom, pa je Serafimin stan ostao prazan.
Tjedan dana poslije pojavila se njezina svekrva, Raisa Prokofjevna.
Navodno je došla na deset dana jer je u gradu trebala posjetiti nekoliko liječnika.
Međutim, sa sobom je donijela tri golema zavežljaja zimske odjeće i kutiju punu lonaca.
Serafima je odmah osjetila da nešto nije u redu.
Treće večeri svekrva je odnijela svoje jastuke u bračnu spavaću sobu.
— Od sada ću ja spavati ovdje! — objavila je. — Ovaj ortopedski madrac savršen je za moja leđa!
Serafima je ostala bez riječi.
Taj madrac sama je kupila prethodnog proljeća novcem od nagrade koju je dobila na poslu.
— Oprostite, ali ovo je naša spavaća soba — oprezno je rekla. — Možemo vam pripremiti drugu sobu.
Raisa ju je pogledala kao da je upravo čula najveću uvredu u životu.
— Znači, želiš istjerati staru ženu iz udobnog kreveta kako bi ti mogla spavati poput kraljice?
U tom trenutku u sobu je ušao Tihon.
Serafima se okrenula prema njemu.
— Tihone, objasni svojoj majci da ne može jednostavno zauzeti naš krevet!
On suprugu nije čak ni pogledao.
— Moja majka ima problema s leđima. Spavat će ovdje.
— A mi?
— Na kauču.
— Ali ovo je naša spavaća soba!
Tihon se naglo okrenuo.
— Ako ti moja majka toliko smeta, možeš otići još danas!
Serafima se osjećala kao da ju je netko snažno ošamario.
— Što si rekao?
— Dobro si čula! Ne namjeravam izbaciti vlastitu majku zbog tvojih hirova!
Raisa se iza sinovih leđa pobjednički nasmiješila.
U tom trenutku Serafima je shvatila strašnu istinu.
Nije bila nepoželjna samo u vlastitoj spavaćoj sobi.
Postala je nepoželjna u životu koji je toliko godina gradila s ljubavlju.
Nije vikala.
Nije plakala pred njima.
Spakirala je nekoliko komada odjeće, uzela prijenosno računalo i otišla.
Tihon nije krenuo za njom.
Nije je zamolio da ostane.
Nije čak ni ustao s kauča.
Prve večeri u svom praznom stanu Serafima je sjela na pod spavaće sobe i plakala dok joj nisu presušile suze.
Šest godina braka.
Šest godina odricanja.
I sve je završilo jednom rečenicom:
„Ako ti se ne sviđa, odlazi.“
Prvih dana budila se usred noći i gledala u mobitel.
Čekala je ispriku.
Riječi „nedostaješ mi“.
Riječi „pogriješio sam“.
Ali nije dočekala ništa.
Sve dok jednog jutra nije ustala, širom otvorila prozore i pustila da jesenski zrak ispuni sobe.
Prvi put nakon mnogo godina nije morala nikome pripremati doručak.
Nije bilo prljavih košulja.
Nije bilo neprestanih zahtjeva.
Nije bilo svekrve koja kritizira njezino kuhanje.
Postojala je samo tišina.
A ta tišina, koja joj se u početku činila zastrašujućom, polako je počela nalikovati slobodi.
Kupila je nove zavjese sa sitnim cvjetićima.
Upisala se na plivanje.
Počela je dodatno voditi knjigovodstvo male pekarnice u susjedstvu.
I što je najvažnije, prvi put nakon mnogo godina kupila je kartu za vlak do Kazanja.
Putovanje samo za sebe.
Bez traženja dopuštenja.
Bez opravdavanja zbog potrošenog novca.
Bez razmišljanja o tome tko će kuhati večeru dok nje nema.
I upravo tada, kada je napokon počela ponovno otkrivati samu sebe, pojavio se Tihon.
— Pa, što ćemo? — nestrpljivo je upitao. — Hoćeš li se spremiti ili ćemo ovdje sjediti cijeli dan?
Serafima je prekrižila ruke na prsima.
— Prije nego što odgovorim, želim te nešto pitati. Je li se tvoja majka vratila kući?
Tihon se nakašljao.
— Naravno da nije! Kamo će po ovoj hladnoći? U selu grijanje jedva radi. Ostat će s nama do proljeća.
— Razumijem. A gdje ćemo mi spavati?
— Na kauču u dnevnoj sobi! Razvlači se u bračni krevet. Sasvim ćemo se dobro smjestiti!
— Dakle, tvoja će majka i dalje spavati na madracu koji sam ja kupila, a mi ćemo se gurati na kauču?
Tihon je razdraženo uzdahnuo.
— Samo nemoj opet počinjati! Ona je stara žena! Zar ćeš joj oduzeti dobar madrac?
Serafima se gorko nasmiješila.
— Zašto si onda došao?
— Zato što mi nedostaješ!
Polina je naglo okrenula glavu kako bi sakrila podrugljiv osmijeh.
Tihon je nastavio:
— Ne možeš ni zamisliti što sve proživljavam! Mama ne može dugo stajati uz štednjak. Stalno me hrani jeftinim smrznutim okruglicama! Više ih ne mogu ni pogledati!
Serafima je šutjela.
— A sve su mi košulje zgužvane! Subotom moram voziti mamu preko cijeloga grada na terapije! A ionako radim od jutra do mraka!
— Kakva tragedija! — ubacila se Polina. — Napokon si otkrio da se hrana ne pojavljuje sama na stolu i da se košulje ne glačaju same!
— Ne miješaj se u naše obiteljske stvari! — viknuo je Tihon.
Zatim je stišao glas.
— I postoji još jedan problem, Serafima. Sutra moram platiti ratu kredita za kombi. Nemam dovoljno novca.
Serafima je osjetila poznatu neugodnu težinu u želucu.
Eto pravog razloga njegova dolaska.
— Gdje je nestao novac od rujanskih narudžbi?
— Rujan je odavno prošao! U listopadu gotovo nisam imao posla! Osim toga, mama stalno uključuje električnu grijalicu. Račun za struju bit će ogroman!
Nakratko je zastao, a zatim dodao:
— I još moram do ponedjeljka pripremiti ponudu za tri uredska ormara. Svi izračuni nalaze se na tvom računalu.
Serafima je spustila pogled.
Godinama su se rate kredita za kombi automatski skidale s njezina bankovnog računa.
Tihon je stalno zaboravljao datume plaćanja.
A kada bi dobro zaradio, novac bi trošio bez razmišljanja.
Prošlog proljeća kupio je iznimno skupu traku za trčanje.
Koristio ju je samo dvaput.
Sada su na njoj visjele zimske jakne.
— Ja sam već sve smislio! — iznenada je energično izjavio Tihon, uvjeren da će supruga pristati. — Danas ideš sa mnom, pospremiš kuću, pripremiš izračune za ponedjeljak, a od utorka ponovno iznajmljujemo tvoj stan!
Serafima ga je zapanjeno pogledala.
— Moj stan?
— Naravno! Zašto bi dvije sobe stajale prazne? Od najamnine ćemo plaćati kombi, a ostat će dovoljno i za mamine lijekove!
Polina je spustila kuhinjsku lopaticu na stol.
— Nevjerojatno! Jesi li došao pomiriti se sa suprugom ili ponovno riješiti svoje financijske probleme na njezin račun?
Tihon ju je ignorirao.
Serafima se iznenada prisjetila svekrvina sedamdesetog rođendana.
Tri večeri nakon posla pripremala je sitne domaće okruglice i pekla veliku tortu s medom.
Kada je Raisa pred svim rođacima kušala tortu, nezadovoljno je iskrivila lice.
„Suha je. Sigurno si je kupila u nekoj jeftinoj slastičarnici.“
Serafimi su tada oči zasuzile.
Ali Tihon se samo nasmijao.
„Ma daj, mama se samo šali!“
Koliko je puta progutala slične uvrede?
Koliko je puta šutjela samo kako bi sačuvala obiteljski mir?
I kakav je to mir zapravo čuvala?
— Neću se vratiti, Tihone — odlučno je rekla.
On je iznenađeno trepnuo.
— Što?
— Neću se vratiti. I više neću iznajmljivati svoj stan.
— O čemu ti govoriš?
— U petak putujem u Kazanj. Kartu sam već kupila. Provest ću ondje tjedan dana, šetati uz rijeku, razgledavati grad i napokon se odmoriti.
Tihon je naglo skočio na noge.
— Jesi li poludjela? Ja mogu izgubiti svoj kombi, a ti razmišljaš o izletima?
— Svojim novcem.
— Kakvim svojim novcem? Mi smo u braku!
Serafima ga je pogledala ravno u oči.
— Novcem od svoje plaće i dodatnog posla. Znaš li koliko sam uspjela uštedjeti ovoga mjeseca, otkako više ne kuham za troje ljudi i ne podmirujem sve vaše troškove?
Nije odgovorio.
— Više nego što možeš zamisliti.
Tihon je odlučio promijeniti taktiku.
Prišao joj je i pružio ruku prema njezinu ramenu.
— Serafimice, nemoj biti tako tvrdoglava… Dobro, u rujnu sam rekao nešto što nisam trebao. Svatko se ponekad naljuti! Pa šest smo godina živjeli zajedno!
Serafima se odmaknula.
— Šest godina, Tihone. A bio je dovoljan samo jedan dan da mi pokažeš kakvo sam mjesto zapravo zauzimala u tvom životu.
— Na proljeće ćeš otići na to svoje putovanje! Ali sada mi moraš pomoći!
Prije nego što je stigla odgovoriti, zazvonio je portafon.
Serafima je ustala.
— Molim?
Iz slušalice se začuo poznat, prodoran glas.
— Tihone! Koliko ćeš me još držati na hladnoći? Odmah otvaraj! Već se penjem stubama!
Serafima se ukočila.
Polina se okrenula prema Tihonu.
— Samo mi nemoj reći da si doveo i svoju majku!
Muškarcu se čelo orosilo znojem.
— Pa… jednostavno je došla sa mnom…
Nekoliko trenutaka poslije na vratima se pojavila Raisa Prokofjevna.
Nosila je kaput boje senfa i beretku nakrivljenu na glavi.
Nije pozdravila.
Odmah je odmarširala u kuhinju, otvorila ormarić i premjestila staklenku s heljdom na drugu policu.
— Aha, tako si se ti ovdje lijepo smjestila, snahice! — uzviknula je. — Svijetao stan, prostrane sobe, malo stepenica! Nije kao kod Tihona na petom katu, gdje mi srce gotovo iskoči dok se popnem!
Serafima je osjetila kako joj srce ubrzano kuca.
— Što točno želite reći?
Raisa se nasmiješila kao da objavljuje nešto sasvim razumljivo.
— Iznajmila sam svoju kuću u selu do svibnja!
— Iznajmili ste je?
— Naravno! Radnicima koji popravljaju cestu. Platili su mi unaprijed, a ja sam novac stavila u banku. Trebaju mi novi zubi!
— A kakve to veze ima sa mnom?
Svekrva ju je prezrivo pogledala.
— Zar ne razumiješ? Ovdje je ambulanta gotovo preko puta! A ovaj stan mnogo mi više odgovara!
Serafimu je prošla jeza.
— Znači… namjeravate živjeti ovdje?
— Do proljeća! Ti i Tihon vratit ćete se u njegov stan. Vi ste mlađi, možete se penjati stubama!
Polina je ostala otvorenih usta.
— Govorite li vi ozbiljno? Želite izbaciti Serafimu iz njezina vlastitog doma?
— A ti šuti! — odbrusila je Raisa. — To su naše obiteljske stvari!
Zatim se okrenula sinu.
— Tihone, donesi zavežljaje iz kombija! Dva si već ostavio u hodniku. I ove cvjetne zavjese treba skinuti. Od njih mi se vrti u glavi!
Serafima se polako okrenula prema suprugu.
— Ti si već donio stvari svoje majke?
Tihon je spustio pogled.
— Shvati, Serafima…
— Odgovori mi.
— Jesam, ali…
— Znači, došao si ovamo već unaprijed odlučivši prepustiti moj stan svojoj majci?
Tihon je izgubio strpljenje.
— Pa što onda? Mi smo obitelj! Imamo dva stana! Ne možeš stalno misliti samo na sebe!
Raisa mu je odmah priskočila u pomoć.
— Tako je, sine! I još ću ti nešto reći, Serafima. Imaš četrdeset osam godina! S takvim karakterom koji bi te drugi muškarac trpio? Prvi muž te ostavio! Trebala bi zahvaljivati sudbini što Tihon još uvijek želi živjeti s tobom!
U kuhinji je zavladala tišina.
Polina je zakoračila naprijed, spremna uzvratiti.
Ali Serafima je podignula ruku i zaustavila je.

Nekoliko sekundi nije rekla ništa.
Pogledala je nove zavjese.
Čist stol.
Svjetlost koja je dopirala kroz prozor.
Ovaj stan bio je jedino mjesto na kojem je nakon mnogo godina ponovno naučila slobodno disati.
A ovo dvoje ljudi došlo joj ga je oduzeti.
Ne zato što im je bila potrebna kao osoba.
Trebali su njezin novac, njezin rad i njezinu poslušnost.
Odjednom se sva bol nakupljena proteklih tjedana pretvorila u nevjerojatnu jasnoću.
Uzela je mobitel.
Otvorila bankovnu aplikaciju.
Tihon ju je promatrao ne shvaćajući.
— Što radiš?
— Ono što sam trebala učiniti još davno.
S nekoliko dodira otkazala je automatsko plaćanje kredita.
Zatim je okrenula zaslon prema suprugu.
— Evo. Od danas više neću platiti ni cent za tvoj kombi.
Tihon je problijedio.
— Što si učinila?
— Otkazala sam automatsko plaćanje.
— Ali sutra dospijeva rata kredita!
— Znam.
— Naplatit će mi zatezne kamate!
— Onda se pobrini da platiš na vrijeme.
— A odakle da nabavim novac?
Serafima je pokazala prema svekrvi.
— Tvoja majka ima ušteđevinu u banci. Možeš zamoliti nju za pomoć. Ili prodaj onu skupu traku za trčanje koja ti u garaži služi kao vješalica za odjeću.
Raisa je skočila sa stolice.
— Moj novac namijenjen je za zube!
Serafima se jedva primjetno nasmiješila.
— Znači, oboje savršeno razumijete koliko je važno da svatko sam odlučuje na što će potrošiti svoj novac.
Tihon je nervozno počeo hodati po kuhinji.
— Dobro, zaboravimo kredit! Barem napravi izračune za ponedjeljak!
Serafima je otvorila ladicu i izvadila staru bilježnicu punu neuredno zapisanih mjera.
Spustila ju je pred supruga.
— Ovdje su tvoje bilješke.
— I što sad?
— Moje računalo više neće služiti za tvoje narudžbe. Pronađi stručnjaka koji će ti pripremiti ponudu.
— Ali za hitan posao tražit će pravo bogatstvo!
— Onda ćeš možda napokon shvatiti koliko je vrijedio posao koji sam šest godina za tebe obavljala besplatno.
Tihon ju je gledao kao da je vidi prvi put u životu.
Raisa je počela paničariti.
— Tihone, obećao si mi danas kupiti one zimske čizme podstavljene krznom! U trgovini su ih ostavili sa strane za mene!
— Mama, prestani više s tim svojim čizmama! — planuo je.
Svekrva je ostala bez riječi.
Možda je to bio prvi put da je sin povisio glas na nju pred snahom.
Tihon se ponovno okrenuo Serafimi.
Ovoga puta izraz njegova lica bio je gotovo molećiv.
— Serafima, molim te. Zar ćemo uništiti brak zbog nekoliko zavežljaja? Odmah ću ih odnijeti natrag u kombi! Mama će ostati u mom stanu. Samo mi pomozi s kreditom i narudžbom!
Serafima ga je pogledala s tugom koja je više nije boljela.
— Tihone, ti ništa nisi razumio.
— Pa što još želiš od mene?
— Željela sam da me poštuješ.
Zašutio je.
— Željela sam da staneš na moju stranu kada me tvoja majka ponižavala. Željela sam da se sjetiš kako sam tvoja supruga, a ne sluškinja. Željela sam da mi se ispričaš zato što si me izbacio iz naše spavaće sobe.
Glas joj je lagano zadrhtao, ali nastavila je:
— Cijeli mjesec čekala sam da dođeš zato što ti nedostajem. A danas si došao zato što ti nedostaju moja kuhana jela, moj novac i moj besplatni rad.
— To nije istina!
— To je potpuna istina.
Prišla je vratima i otvorila ih.
— Sam si smjestio svoju majku u našu spavaću sobu i izbacio me van. Sada je prekasno za pomirenje. Predomislila sam se.
Tihon ju je prestrašeno pogledao.
— Što to znači?
— Kada se vratim iz Kazanja, pokrenut ćemo razvod.
Raisa je počela vikati.
— Nezahvalnice! Mi smo ti učinili čast primivši te u svoju obitelj!
Serafima nije povisila glas.
— Onda biste trebali biti sretni što ćete me se napokon riješiti.
— Još ćeš požaliti! — zaprijetio je Tihon.
— Možda. Ali znaš li zbog čega već sada žalim?
On je šutio.
— Zbog toga što mi je trebalo šest godina da shvatim kako ljubav bez poštovanja nije ljubav.
Polina je uzela kaput s vješalice.
— Serafima, idemo? Tenisice se neće same kupiti!
Prijateljica se nasmiješila.
— Idemo.
Raisa je, crvena od bijesa, prva krenula prema izlazu.
— Hajdemo, Tihone! Nećemo moliti ovu nezahvalnicu! I uzmi kolače sa stola! Nisu kupljeni njezinim novcem!
Tihon je zbunjeno pokupio bilježnicu i kutiju jeftinih kolača.
Na trenutak je zastao na pragu.
Pogledao je Serafimu kao da još uvijek očekuje da će se u posljednjem trenutku predomisliti.
Kao što je toliko puta činila u prošlosti.
Ali ona se nije pomaknula.
Kada su se vrata za njim zatvorila, Serafima nije osjetila ni najmanju želju da potrči za njim.
Polina joj je prišla.
— Jesi li dobro?
Serafima je pogledala oko sebe, po vlastitom domu.
Zatim je duboko udahnula.
— Znaš što? Mislim da sam prvi put nakon mnogo godina doista dobro.
Prijateljica ju je zagrlila.
I tada je Serafima zaplakala.
Ne od očaja.
Nego od olakšanja.
Jer toga je jutra zauvijek izgubila muškarca koji je nije znao voljeti.
Ali ponovno je pronašla ženu koja je zaboravila voljeti samu sebe.
Sljedećeg petka Serafima je ušla u vlak za Kazanj.
Dok se vlak udaljavao od kolodvora, gledala je kroz prozor jesensko drveće i male kuće koje su nestajale na obzoru.
Nije bilo nikoga tko bi je nazvao i zahtijevao da se ranije vrati.
Nitko je nije ispitivao koliko je platila kartu.
Nitko je nije tjerao da se osjeća krivom zato što je potrošila novac na sebe.
Prvi put to putovanje bilo je mnogo više od običnog izleta.
Bio je to početak novog života.
U Kazanju je šetala uz obale rijeke, obilazila stare građevine, pila vrući čaj u malim kafićima i fotografirala nebo dok je sunce zalazilo.
Jednog poslijepodneva sjela je sama na klupu.
Oko nje šetali su parovi, obitelji i skupine prijatelja.
Nekada bi se, gledajući ih, osjećala usamljeno.
Ali sada se smiješila.
Jer je shvatila da biti sam i osjećati se usamljeno nisu iste stvari.
Najstrašniju usamljenost doživjela je dok je živjela pokraj vlastitog supruga.
Kada se vratila kući, Serafima je u spavaću sobu postavila udoban naslonjač, kupila toplu deku i izbrisala Tihonov broj iz mobitela.
Razvod je prošao bez velikih sukoba, još prije nego što je pao prvi snijeg.
Serafima nije tražila osvetu.
Nije ga pokušavala poniziti.
Jednostavno je prestala plaćati cijenu njegovih odluka.
Nekoliko tjedana poslije Polina je slučajno srela Tihona ispred skladišta građevinskog materijala.
Svoj kombi više nije imao.
Dugovi su ga prisilili da proda vozilo, pa je sada radio kao vozač u tuđoj dostavnoj tvrtki.
Ugledavši Polinu, muškarac se uspravio i pokušao izgledati ponosno.
— Ja sam ostavio Serafimu! — izjavio je. — Više nisam mogao podnositi njezino neprestano prigovaranje! Sada sam slobodan i radim što želim!
Polina je jedva zadržala osmijeh.
— Drago mi je što si sretan, Tihone.
Ali prije nego što je stigao odgovoriti, zazvonio mu je mobitel.
Javio se.
Majčin glas bio je toliko glasan da su se čak i radnici u skladištu okrenuli.
— TIHONE! GDJE SI OPET NESTAO? REKLA SAM TI DA ODEŠ NA TRŽNICU I KUPIŠ KISELI KUPUS! I DA SE NISI USUDIO VRATITI BEZ SVJEŽEG SIRA! ČUJEŠ LI ME?
Tihon je pocrvenio.
— Da, mama… Već dolazim…
Polina više nije mogla zadržati smijeh.
Muškarac koji se maloprije hvalio da je napokon stekao slobodu sada je žurio izvršiti svaku majčinu zapovijed.
Te večeri Polina je nazvala Serafimu.
— Ne možeš ni zamisliti koga sam danas srela!
— Tihona? — nasmijala se ona.
— Kako si znala?
— Po tvom glasu!
Polina je počela prepričavati susret, ali Serafima ju je nježno prekinula.
— Ispričat ćeš mi sutra, draga. U sedam imam trening plivanja i ne želim zakasniti.
— Zar te ne zanima što mu se dogodilo?
Serafima je nakratko zašutjela.
Zatim je mirno odgovorila:
— Ne, Polina. Šest godina cijeli se moj život vrtio oko toga što Tihon želi, što mu treba i što misli. Sada napokon želim živjeti vlastiti život.
Prekinula je poziv, uzela sportsku torbu i na trenutak zastala pred ogledalom.
Žena koja ju je gledala s druge strane nije bila mlađa.
Njezine bore nisu nestale.
Nije promijenila ni frizuru ni lice.
Ali u njezinim očima sjajilo je nešto čega ondje dugo nije bilo.
Radost.
Istinska, mirna radost koja nije ovisila ni o kome drugome.
Nasmiješila se vlastitom odrazu, ugasila svjetlo i izašla iz stana.
Ovoga puta nije odlazila zato što ju je netko izbacio.
Odlazila je zato što ju je život čekao.
I upravo je tada Serafima napokon shvatila najveću istinu svojega života: nije izgubila muškarca kojega je voljela, nego je ponovno pronašla samu sebe — a to je bila najdragocjenija i najljepša pobjeda koju je ikada mogla ostvariti.







