Bumerang se odmah vratio: Svekrva je odlučila „poboljšati” život svome sinu ali sve je krenulo potpuno suprotno od onoga što je planirala.

Zanimljivosti

Svekrva je otjerala snahu kako bi sinu pronašla „bolju ženu“, ali kada je istina izašla na vidjelo, izgubila je sve što joj je bilo najdragocjenije

Žana Vasiljevna bila je uvjerena da bolje od svih zna što je njezinu jedincu potrebno da bi bio sretan. Cijeli život ga je štitila, savjetovala, donosila odluke umjesto njega i nastojala kontrolirati svaki njegov važniji korak.

No nije razumjela jednu vrlo važnu stvar: majčinska ljubav može postati pogubna kada se briga pretvori u potrebu za upravljanjem tuđim životom.

Kada je Žana odlučila riješiti se sinove supruge i zamijeniti je ženom koju je smatrala boljom, nije mogla ni zamisliti da će jednoga dana stajati potpuno sama u vlastitom domu, moleći za drugu priliku koju joj više nitko neće moći pružiti.

Sve je počelo tri godine ranije.

Elena i Anton vjenčali su se iz ljubavi. Bili su mladi, vrijedni, puni nade i snova. Anton je radio u automehaničarskoj radionici, dok je Elena provodila duge sate u uredu.

Njihovi prihodi nisu bili dovoljni za kupnju vlastitog stana, pa su mladenci prihvatili ponudu Antonove majke da privremeno žive u njezinu prostranom trosobnom stanu.

Elena je vjerovala da će to biti mala žrtva dok financijski ne stanu na vlastite noge.

Nije ni slutila da će taj dom postati njezin zatvor.

Već tijekom prvih tjedana svekrva ju je počela promatrati hladnim, osuđujućim pogledom zbog kojeg se Elena osjećala kao nepoželjna strankinja.

Ništa što je radila nije bilo dovoljno dobro.

Ako bi kuhala, hrana nije bila ukusna. Ako bi čistila, uvijek bi se pronašao neki kutak koji je navodno zaboravila. Ako bi se vratila umorna s posla, svekrva bi je optuživala da zanemaruje muža.

Jedne večeri Elena je pripremila mesne okruglice s krumpirom. Tog je dana radila do kasno, ali se ipak pobrinula da obitelj ima toplu večeru.

Žana je kušala jedan zalogaj i demonstrativno spustila vilicu.

– Antone, sine moj, kako možeš svaki dan jesti ovakvu hranu? Muškarcu koji toliko naporno radi potreban je pravi domaći obrok. U moje vrijeme dobra je žena znala kako se brinuti za svojega muža.

Elena je spustila pogled.

– Gospođo Žana, sama sam pripremila ove okruglice. Samo sam ih tijekom vikenda zamrznula kako bih preko tjedna stigla obaviti sve obveze.

– A tako! Znači, danas se podgrijavanje zamrznute hrane naziva dobrim vođenjem kućanstva!

Anton je teško uzdahnuo.

– Mama, prestani. Hrana je sasvim dobra.

– Naravno, sine. Ja sam uvijek ona loša. Samo mi je žao što tvoj život nije onakav kakav sam sanjala za tebe.

Elena je tiho ustala i otišla u kuhinju.

Čim je otvorila slavinu, dopustila je suzama da joj poteku niz obraze.

Nisu je toliko boljеле svekrvine riječi koliko muževa šutnja. On bi je ponekad pokušao obraniti, ali nikada se nije usudio majci postaviti jasne granice.

Svake večeri Elena bi zaspala nadajući se da će sutrašnji dan biti drukčiji.

I svakoga bi se jutra budila u istoj bolnoj stvarnosti.

Žana je, s druge strane, sve više uvjeravala samu sebe da je njezin sin napravio golemu pogrešku.

„Ona je previše obična za njega”, razmišljala je. „Anton zaslužuje lijepu, energičnu ženu koja uživa u životu. A ne ovu tužnu djevojku koja hoda po kući poput sjene.”

No Žana se nikada nije zapitala tko je Elenu pretvorio u tu sjenu.

Sve dok se jednoga poslijepodneva nije pojavila prilika koju je toliko dugo čekala.

Žana je svratila na čaj svojoj staroj prijateljici Nini Petrovnoj.

Čim je ušla u kuću, shvatila je da se dogodilo nešto ozbiljno. Prijateljičine oči bile su natečene od plača, a u rukama je grčevito stiskala rupčić.

– Nina, što se dogodilo? Zašto tako izgledaš?

Žena je briznula u plač.

– Moja kći Lucija… Trudna je, Žana!

– Ali to bi trebala biti radosna vijest!

– Ne razumiješ. Muškarac s kojim je zatrudnjela ostavio ju je. Obećavao joj je vjenčanje, putovanja, prekrasan život. A čim je saznao za dijete, nestao je. Lucija je ostala bez muža i bez ikakve financijske sigurnosti. Ne znam što će sada biti!

Žana je neko vrijeme šutjela.

A onda joj je na pamet pala opasna zamisao.

Lucija je bila lijepa, društvena i potjecala je iz obitelji koju je Žana poznavala godinama. Upravo takvu ženu željela je vidjeti pokraj svojega sina.

A dijete?

Ako sve bude pažljivo isplanirano, nitko neće saznati istinu.

Žana se nagnula bliže prijateljici.

– Nina, mislim da sam pronašla rješenje.

– Kako to misliš?

– Anton nije sretan s Elenom. To vidim svakoga dana. Luciji treba dobar muž, a mojem sinu bolja žena. Zašto ne bismo pomogle oboma?

Nina ju je preplašeno pogledala.

– Ali Anton je oženjen!

– Brakovi se raspadaju svakoga dana. Bolje sada nego kasnije.

– A trudnoća?

Žana se nasmiješila sa samopouzdanjem kojeg će se kasnije prisjećati s užasom.

– To prepusti meni.

Nekoliko dana poslije njihov je plan krenuo u ostvarenje.

Žana je nagovorila Elenu da za vikend posjeti tetu u obližnjem gradu.

– Djevojko moja, tako si umorna! Otiđi, odmori se. Promjena okoline sigurno će ti dobro doći.

Elena se iznenadila zbog svekrvine neuobičajene ljubaznosti.

Prvi put učinilo joj se da se ta žena napokon pokušava zbližiti s njom.

Zahvalno joj se nasmiješila.

Ne shvaćajući da je to posljednji iskreni osmijeh koji će ikada pokloniti svojoj svekrvi.

Sljedećeg jutra Žana je uznemireno upala u sinovu sobu.

– Antone! Moraš hitno otići u vikendicu! Najavili su mraz, a na verandi su ostale kutije s rajčicama i paprikama. Sve će se smrznuti!

Još pospan, Anton je pristao.

U vikendicu je stigao malo prije podneva.

Nebo je bilo tmurno, puhao je snažan vjetar, a posljednje jesensko lišće kovitlalo se iznad dvorišta.

Unio je kutije i već se spremao krenuti kada je začuo automobil koji se zaustavio pred vratima.

Bila je to Lucija.

Nosila je elegantan kaput i dvije velike torbe.

– Antone? Kakvo iznenađenje! Nisam znala da ćeš biti ovdje!

On ju je začuđeno pogledao.

– Ni ja nisam znao da ćeš doći.

– Mama je rekla da nam je tvoja majka dopustila uzeti malo povrća. Pomislila sam da bih mogla ostati i malo se odmoriti. U posljednje vrijeme prolazim kroz teško razdoblje…

Prije nego što je stigao odgovoriti, počela je strašna oluja.

Kiša je padala toliko snažno da se makadamska cesta za samo nekoliko minuta pretvorila u more blata.

Anton je naložio peć.

Lucija je otvorila torbe i izvadila pečeno pile, kruh, vrući čaj i bocu vina.

– Kad smo već zapeli ovdje, barem večerajmo kao ljudi – rekla je uz osmijeh.

Večer je prolazila u razgovoru.

Lucija je pričala o samoći, razočaranjima i tome koliko je danas teško pronaći muškarca koji iskreno voli.

Anton, iscrpljen stalnom napetošću kod kuće, postupno joj se počeo povjeravati.

Ispričao joj je o beskrajnim sukobima između majke i supruge.

– Ponekad mi se čini da, što god učinio, jedna od njih dvije uvijek će biti nesretna – priznao je.

Lucija je nježno položila ruku na njegov dlan.

– Možda zato što se nitko ne pita što je tebi potrebno.

Te je večeri Anton donio odluku koja će uništiti njegov brak.

Oluja je prestala u zoru.

Ali prava oluja tek je počinjala.

U ponedjeljak se Žana pobrinula da na kuhinjskom stolu ostane telefon njezine prijateljice, s porukom vidljivom na zaslonu.

„Nakon vikenda s Antonom Lucija je jednostavno procvjetala. Hvala ti, prijateljice.”

Elena je pročitala poruku.

Isprva nije razumjela.

A onda joj se krv sledila u žilama.

Prisjetila se koliko ju je svekrva uporno nagovarala da posjeti tetu. Prisjetila se Antonova iznenadnog odlaska u vikendicu.

I odjednom je sve postalo jasno.

Nije vrištala.

Nije razbijala posuđe.

Otišla je u svoju sobu, otvorila dva kovčega i počela pakirati stvari.

Svaki komad odjeće koji bi složila podsjećao ju je na neku zajedničku uspomenu.

Plava haljina koju je nosila na njihovu prvom spoju.

Pulover koji joj je Anton poklonio za njihov prvi Božić.

Spavaćica koju je nosila one večeri kada joj je obećao da će je voljeti zauvijek.

Kada se Anton vratio kući, zatekao je suprugu kako sjedi na rubu kreveta.

Pokraj nje stajali su kovčezi.

– Elena? Što se dogodilo?

Podignula je pogled.

Oči su joj bile crvene, ali glas joj je zvučao čvrsto.

– Jesi li bio s Lucijom u vikendici?

Anton je problijedio.

– Tko ti je rekao?

Elena se gorko nasmiješila.

– Nisi me pitao je li to istina. Pitao si tko mi je rekao.

– Elena, saslušaj me. Bila je to pogreška…

– Pogreška? Antone, pogreška je zaboraviti godišnjicu braka. Pogreška je u ljutnji izgovoriti nešto bolno. Ali provesti noć s drugom ženom nije pogreška. To je izbor.

Zakoračio je prema njoj.

– Volim te!

Elena se odmaknula.

– Ne. Volio si pomisao da ću uvijek biti uz tebe. Da ću sve podnositi. Tvoju majku, njezine uvrede, tvoju šutnju… A sada još i ovo.

Niz obraz joj je skliznula suza.

– Znaš li što najviše boli? Nisam izgubila samo muža. Izgubila sam povjerenje u čovjeka za kojeg sam vjerovala da će me uvijek štititi.

Uzela je kovčege.

Anton ju je pokušao zaustaviti.

– Molim te, nemoj otići.

Elena ga je posljednji put pogledala.

– Iz tvojega srca otišla sam mnogo prije nego što sam to sama shvatila. Sada samo odlazim iz kuće.

Iste večeri Elena je otišla roditeljima u drugi grad.

Ubrzo je podnijela zahtjev za razvod.

Žana se pretvarala da je ožalošćena majka.

– Šteta, sine, ali možda je tako i bolje. Vidjet ćeš, tvoj će se život sada promijeniti nabolje.

Anton nije odgovorio.

Tjednima je hodao kao čovjek koji je izgubio smisao života. Loše je spavao, gotovo ništa nije jeo i izbjegavao je pogledati praznu polovicu bračnog kreveta.

Nakon mjesec i pol dana majka se pojavila pred njim zajedno s Lucijom.

Mlada žena je plakala.

– Antone, moram ti nešto reći…

Ali Žana je progovorila prva.

– Lucija čeka dijete. Tvoje dijete.

Anton se ukočio.

– Što?

– Ti si muškarac, sine. Moraš preuzeti odgovornost. Ne možeš ostaviti ženu samu s djetetom!

Pogledao je Luciju.

Spustila je oči i položila ruku na trbuh.

Anton je osjetio kao da mu se na ramena srušio golem kamen.

Već je izgubio ženu koju je volio.

Nije želio postati i čovjek koji napušta vlastito dijete.

Dva tjedna poslije vjenčali su se na skromnoj ceremoniji.

Žana je bila presretna.

Napokon je dobila snahu kakvu je oduvijek željela.

Ali njezina je sreća potrajala samo nekoliko dana.

Već prvoga tjedna Lucija je počela pokazivati sasvim drukčiji karakter.

Jednoga jutra Žana je ušla u kuhinju i ugledala sudoper pun prljavog posuđa.

Lucija je sjedila na kauču i turpijala nokte.

– Lucija, draga, bi li mogla malo pospremiti kuhinju? Anton će se uskoro vratiti gladan.

Lucija se nije ni okrenula.

– Gospođo Žana, ja sam trudna. Liječnik mi je rekao da se moram odmarati. A vi ionako više ne radite. Zar vam je toliko teško oprati nekoliko tanjura?

Žana je ostala bez riječi.

– Ali, djevojko…

– I još nešto. Namještaj u našoj sobi je užasan. Želim novi. Osim toga, od tih tapeta mi je mučno. Moraju se promijeniti.

Svekrva je pokušala prigovoriti.

Lucija ju je hladno pogledala.

– Valjda ne želite da vaše unuče pati zbog mojih živaca, zar ne?

Od toga trenutka Žanin život pretvorio se u noćnu moru.

Lucija je dala otkaz i počela gotovo cijelu Antonovu plaću trošiti na odjeću, kozmetiku i osobne kupnje.

Nije kuhala.

Nije čistila.

Nije pomagala ni u čemu.

Kad god bi joj se Žana usudila nešto reći, Lucija bi počela vikati.

– Antone! Reci svojoj majci da ne razgovara tako sa mnom! Trudna sam i ne mogu podnositi takav stres!

Anton, potpuno iscrpljen nakon posla, nastojao je izbjeći sukobe.

– Mama, molim te. Izdrži dok se dijete ne rodi.

Žana se sve češće zatvarala u svoju sobu.

U vlastitom domu bojala se čak i izaći u hodnik.

I tada se počela prisjećati Elene.

Nježne Elene koja je rano ustajala kako bi pripremila doručak.

Elene koja je čistila kuću bez prigovaranja.

„Željela sam sama izabrati sreću svojem sinu, ali na kraju sam mu oduzela ljubav, uništila vlastitu obitelj i ostala sama s jedinim što nikada više neću moći ispraviti – posljedicama svojih vlastitih odluka.”

Visited 650 times, 1 visit(s) today
Ocijenite ovaj članak
( Пока оценок нет )