„Nemam sada vremena za tebe!” – Moj muž me prekoračio dok sam ležala na podu sa slomljenom nogom. No mjesec dana poslije upravo je on ostao bez svega…
Larisa nikada neće zaboraviti to subotnje jutro. Ne zbog nepodnošljive boli u slomljenoj nozi, nego zbog trenutka kada ju je čovjek s kojim je provela dvadeset šest godina života jednostavno prekoračio kao da je beskoristan predmet.
A najstrašnije je bilo to što tada još nije znala cijelu istinu. Njezin muž nije je samo ostavio ozlijeđenu i bespomoćnu. Upravo se spremao oduzeti joj sve što su zajedno gradili godinama.
Sve je počelo sa starim zavjesama.
Bile su teške, bež boje, s izvezenim listovima vinove loze uz rubove. Kupila ih je njezina majka prije trideset godina. Larisa ih je čuvala kao dragocjenu obiteljsku uspomenu. Uz trosobni stan na trećem katu stare zgrade, bile su među rijetkim stvarima koje su joj ostale nakon smrti roditelja.
Tog jutra odlučila je ponovno objesiti oprane i izglačane zavjese.
Postavila je stare aluminijske ljestve pokraj prozora. Jedna je prečka već odavno bila savijena. Njezin muž Genadij još joj je prošlog ljeta obećao kupiti nove ljestve.
– Genja, možeš li doći i pridržati mi ljestve? – pozvala je.
Iz kupaonice se čulo zujanje električnog aparata za brijanje.
– Odmah dolazim! Samo minutu!
Larisa je čekala.
Pet minuta.
Deset.
Napokon je teško uzdahnula.
„Sedam kukica s jedne strane, sedam s druge. Pa to sam napravila već stotinu puta”, pomislila je.
Pažljivo se popela.
Zakačila je prvu kukicu. Zatim drugu.
Malo se više ispružila.
I odjednom se začulo oštro metalno pucketanje.
Istrošena prečka nije izdržala.
Larisa je svom snagom pala na pod između kauča i stolića. Zavjesa je skliznula s karniše i prekrila je.
Desni gležanj probola joj je tako snažna bol da joj se smračilo pred očima.
Pokušala je sjesti, ali nije mogla.
Pokušala se osloniti na nogu, no ona je više nije slušala.
– Genja! Pomozi mi! Molim te!
Zujanje aparata za brijanje prestalo je.
Nekoliko sekundi poslije na vratima se pojavio njezin muž.
Nosio je bijelu košulju, nove hlače i manžete.
Larisa se iznenadila. Tijekom dvadeset šest godina braka nikada ga nije vidjela s manžetama.
– Što si sad opet napravila? – upitao je razdraženo.
– Pala sam… Ljestve su se slomile. Ne mogu ustati. Mislim da sam slomila nogu. Molim te, pomozi mi!
Genadij je pogledao na sat.
Zatim u nju.
Pa ponovno na sat.
– Lara, kasnim.
Žena ga je zaprepašteno pogledala.
– Kasniš? Genja, ne mogu se ni pomaknuti! Pozovi hitnu pomoć!
– Nemam vremena! Sama je pozovi. Telefon ti je na prozorskoj dasci.
– Ne mogu ga dohvatiti!
Ušao je u sobu.
Na trenutak je Larisa povjerovala da će se napokon sagnuti, primiti je za ruke i pomoći joj ustati.
Ali umjesto toga njezin muž napravio je veliki korak i jednostavno je prekoračio.
Preko njezinih nogu.
Preko ispružene ruke.
Preko zavjese u koju se zapetljala.
Otvorio je ormarić i izvadio plavu mapu.
Larisa ju je odmah prepoznala.
U njoj su bili dokumenti njihove vikendice.
– Genja… Što to radiš?
– Nemam sada vremena za tebe. Ljudi me čekaju.
Još jednom ju je prekoračio, stavio telefon na rub stolića i krenuo prema vratima.
– Zovi koga god želiš. Vratit ću se navečer.
Ulazna vrata glasno su zalupila.
Larisa je ostala sama.
Nekoliko minuta samo je gledala u strop.
Od lustera do kuta sobe protezala se stara pukotina. Genadij je već tri godine obećavao da će je popraviti.
Tada je zaplakala.
Ne toliko zbog fizičke boli.
Nego zato što je shvatila da je čovjeku kojeg je voljela više od ikoga bila manje važna od nekakvog sastanka.
Skupivši posljednje snage, uspjela je dohvatiti telefon i nazvati susjedu s četvrtog kata, Zoju Mihajlovnu.
Ona je gotovo odmah dotrčala.
– Bože dragi, Larisa! Što se dogodilo? Gdje je Genadij?
– Otišao je…
– Kako to misliš, otišao? Ostavio te ovakvu?
Larisa je spustila pogled.
– Rekao je da sada nema vremena za mene.
Zoja nije ništa odgovorila. Samo je čvrsto stisnula usne i uzela telefon.
Uz pomoć taksista odvezla je Larisu u bolnicu.
Rendgenska snimka pokazala je prijelom gležnja bez pomaka. Stavili su joj gips do koljena i dali štake.
– Imali ste sreće – rekao je liječnik. – Trebat će vremena, ali oporavit ćete se.
Larisa je kimnula.
No njezine misli nisu bile usmjerene na nogu.
Razmišljala je o manžetama.
O plavoj mapi.
O neobičnoj muževoj žurbi.
Tog poslijepodneva Zoja je nazvala Larisina sina Kirila, koji je živio u Čeljabinsku.
– Mama, je li istina da te tata ostavio ležati na podu sa slomljenom nogom? – upitao ju je nešto kasnije.
– Ne brini se, sine. Sve će proći.
– Kamo je otišao?
– Ne znam. Uzeo je dokumente vikendice i otišao.
S druge strane linije zavladala je tišina.
– Dokumente vikendice? Zašto?
– Ne znam, Kirile.
– Sutra ujutro bit ću kod tebe.
Genadij se vratio malo prije devet navečer.
Mirisao je na konjak i pečeno meso.
– Pa, kako si? – upitao je kao da se ništa nije dogodilo. – Stavili su ti gips?
– Jesu.
– Vidiš? Sve je u redu. A ti si bez razloga paničarila.
Otvorio je hladnjak.
– Ima li što za jelo?
Iz lonca je izvadio tri hladne pljeskavice, pojeo ih stojeći i otišao spavati.
Nije pitao tko ju je odvezao u bolnicu.
Nije pitao boli li je.
Nije joj donio čak ni čašu vode.
Ali te noći Larisa je čula nešto što će joj zauvijek promijeniti život.
Nedugo nakon ponoći začula je muža kako tiho razgovara telefonom u kuhinji.
Zidovi starog stana bili su tanki.
– Ala, slušaj me – govorio je svojoj starijoj sestri. – Kupac je pogledao vikendicu. Svidjela mu se. Dogovorili smo cijenu od dva milijuna četiristo tisuća rubalja. Već mi je dao sto tisuća pologa.
Larisa je osjetila kako joj srce zastaje.
Kakav kupac? Kakva prodaja?
– Da, znam da treba njezin pristanak – nastavio je Genadij. – Vikendicu smo kupili tijekom braka. Ali znaš kakvu smo sreću imali? Ta glupača danas je slomila nogu!
Larisa je zadržala dah.
– Leži u gipsu, pije lijekove protiv bolova i jedva išta razumije. U utorak ću pozvati javnog bilježnika kući. Reći ću joj da su to papiri za isplatu osiguranja. Potpisat će ih bez čitanja. Uvijek tako radi!
Njezin muž se nasmijao.
Taj smijeh Larisa nikada neće zaboraviti.
– A onda ću podnijeti zahtjev za razvod. Vikendica će već biti prodana, pa neće ostati ništa za podjelu. Stan je njezin, naslijedila ga je od roditelja. Neka se zadavi tim stanom! Meni treba novac.
Nakratko je zašutio.
– Još uvijek imaš ona dva milijuna dvjesto tisuća koje sam ti prebacio iz naše ušteđevine? Zajedno s novcem od vikendice bit će četiri milijuna šeststo tisuća. Kupit ću malu kuću u Sisertu i napokon živjeti u miru!
Larisa je zagrizla kut jastuka kako ne bi vrisnula.
Dvadeset godina štednje.
Novac od njezine mirovine.
Od dodatnih poslova.
Od odjeće koju je plela po narudžbi.
Sve je bilo prokockano.
A sada joj je muž namjeravao oduzeti i vikendicu u kojoj je njezin otac 1989. godine posadio stablo jabuke.
– Ne brini se, Ala – dodao je. – Ona ništa neće saznati. Ne zna čak ni koristiti bankovnu aplikaciju!
Kad je razgovor završio, Larisa je zatvorila oči i pretvarala se da spava.
Genadij je nakratko zastao na vratima.
Zatim je otišao u spavaću sobu.
Larisa nije spavala do zore.
I tijekom tih dugih, bolnih sati donijela je odluku.
Više neće plakati zbog čovjeka koji ju je već izdao.
Sačuvat će ono što joj je još ostalo.
Sljedećeg jutra u osam sati stigao je Kiril.
Kad je ugledao majku s nogom u gipsu, kleknuo je pokraj kauča.
– Mama… Kako se osjećaš?
Uzela ga je za ruku.
– Sjedni bliže. Moram ti nešto ispričati. Samo tiho. Otac još spava.
Ispričala mu je sve.
O padu.
O tome kako ju je Genadij prekoračio.
O dokumentima.
O noćnom razgovoru s Alom.
O novcu.
O planu s javnim bilježnikom.
Kiril je slušao bez prekidanja.
Kad je majka završila, lice mu je bilo ukočeno od bijesa.
– Mama, pažljivo me slušaj. Nećeš ništa potpisati. Ni jedan jedini papir. Jesi li razumjela?
– A ako bude inzistirao?
– Ja ću biti ovdje.
Sin joj je objasnio da je za prodaju zajedničke imovine potreban njezin pristanak te da se prijenosi novca Ali mogu uzeti u obzir prilikom podjele bračne stečevine.
– Ne može jednostavno sakriti vašu ušteđevinu i praviti se da nikada nije postojala.
Prvi put nakon svega Larisa je osjetila barem malo olakšanja.
Kad se Genadij probudio i ugledao sina, ukočio se.
– Kirile? Što ti radiš ovdje?
– Došao sam posjetiti mamu. A gdje si ti bio jučer kad je pala?
– Imao sam posla.
– Kakav posao može biti važniji od žene koja leži na podu sa slomljenom nogom?
Genadij je skrenuo pogled.
– Tvoja majka pretjeruje. Mogla se sama snaći.
Kiril ga je pogledao ravno u oči.
– A vikendica, tata? Što se događa s vikendicom?
Genadij je na trenutak problijedio.
– Što želiš reći?
– Ništa. Samo pitam.
Tijekom sljedeća dva dana Genadij se odjednom pretvorio u najbrižnijeg muža na svijetu.
Donosio je ženi čaj.
Kupovao lijekove.
Čak je popravio slomljenu prečku na ljestvama.
Larisa je šutke promatrala tu predstavu.
U ponedjeljak navečer muž je sjeo pokraj nje i nježno je primio za ruku.
– Larice, imam dobre vijesti. Saznao sam da možeš dobiti odštetu zbog ozljede. Možda čak pedeset tisuća rubalja!
– Stvarno?
– Da! Samo trebaš potpisati jedan dokument. Dogovorio sam da javni bilježnik sutra dođe kući, da se ne moraš mučiti.

Larisa se slabašno nasmiješila.
– Kako ti kažeš, Genja.
Poljubio ju je u čelo.
Bio je to njegov prvi poljubac nakon mnogo mjeseci.
Ženi je postalo mučno.
U utorak, točno u podne, pojavio se mladić s naočalama i aktovkom.
Predstavio se kao Igor Valentinovič, pomoćnik javnog bilježnika.
Rasporedio je dokumente na stolić u dnevnoj sobi.
– Gospođo Larisa Petrovna, vaš suprug namjerava prodati zemljište i vikendicu u vrtnoj zajednici „Rjabinka”. Budući da je imovina stečena tijekom braka, potreban je vaš ovjereni pristanak.
Genadij se trgnuo.
– Da, ali tu su i dokumenti za osiguranje! – brzo se ubacio.
Mladić ga je iznenađeno pogledao.
– Ovdje nema nikakvih dokumenata za osiguranje. Ovo je isključivo suglasnost za prodaju nekretnine.
Larisa se podigla na laktove.
Njezin glas više nije bio slab.
– Oprostite… Za prodaju naše vikendice?
– Upravo tako, gospođo.
Polako se okrenula prema mužu.
– Genja, rekao si mi da su to dokumenti za osiguranje.
– Lara, objasnit ću ti kasnije…
– Ne kasnije. Sada. Pred svjedokom.
Zatim je pogledala pomoćnika javnog bilježnika.
– Gospodine Igore, odbijam dati pristanak. Moj muž pokušao me prevariti. Nisam čak ni znala da namjerava prodati našu imovinu.
Mladić je odmah skupio dokumente.
– U tom slučaju ne možemo nastaviti postupak.
– Ona nije pri sebi! – povikao je Genadij. – Pije lijekove! Ne razumije što govori!
Pomoćnik javnog bilježnika mirno je odgovorio:
– Ako smatrate da ne razumije svoje postupke, to je još jedan razlog da se ništa ne ovjerava.
U tom trenutku iz kuhinje se pojavio Kiril.
Prišao je majci i stavio joj ruku na rame.
– Hvala vam što ste došli – rekao je gostu. – Ispratit ću vas.
Čim su se vrata zatvorila, Genadij je eksplodirao.
– Vas dvoje ste se urotili! Namjestili ste mi zamku!
Larisa ga je mirno pogledala.
– Ne, Genja. Ti si postavio zamku. Samo nisi očekivao da ću je primijetiti.
– Špijunirala si me?
– Zidovi su tanki. Sjećaš li se one pukotine na stropu koju sam te tri godine molila da popraviš? Pa, kroz te tanke zidove savršeno sam čula što si govorio u kuhinji.
Genadij se teško spustio u naslonjač.
Zatim je, kao da mu je dosadilo pretvaranje, počeo vikati.
– I što onda ako sam htio prodati vikendicu? I moja je! Ja sam gradio saunu! Ja sam postavljao ogradu!
– Saunu smo gradili svi zajedno, tata – umiješao se Kiril. – Imao sam dvanaest godina kad sam nosio daske. Mama je kuhala radnicima i plaćala ih iz svoje plaće. A ti si samo izdavao naredbe.
– Začepi! Ja sam te odgojio!
– I na tome ti hvala. Ali sada razgovarajmo o novcu.
Kiril je stao pred oca.
– Prebacio si teti Ali dva milijuna dvjesto tisuća rubalja. To je novac koji ste ti i mama zajedno štedjeli. Sud će to uzeti u obzir. Ne možeš ga pokloniti i onda tvrditi da više ne postoji.
Genadij je ostao bez riječi.
– A tu je i polog koji je kupac uplatio – nastavio je Kiril. – Ako je ugovorom pravilno definiran i prodaja propadne tvojom krivnjom, kupac može zahtijevati dvostruki iznos.
– Odakle ti sve to znaš? – prošaptao je otac.
– Zato što ne podcjenjujem druge ljude, tata.
Larisa je pogledala muža.
Dvadeset šest godina jeo je hranu koju je kuhala, spavao u njezinoj posteljini i živio u stanu njezinih roditelja.
A iza leđa smatrao ju je glupom ženom.
– Genja, odlazi – tiho je rekla.
– Kamo da idem?
– K Ali. Njoj si poslao naš novac.
– Ovaj stan je i moj!
– Stan sam naslijedila od roditelja. Pripada meni. Podnijet ću zahtjev za razvod, a sva pravna pitanja riješit ćemo u skladu sa zakonom.
Genadij ju je dugo gledao.
Zatim je ustao i počeo pakirati stvari.
Tog poslijepodneva otišao je s dvije velike torbe.
Na vratima se okrenuo i dobacio posljednju uvredu.
– Još ćeš me moliti da se vratim! S tom svojom bolesnom nogom tko će ti otvarati staklenke? Tko će popravljati slavine?
Larisa se gorko nasmiješila.
– Zojin muž je umirovljeni vodoinstalater. I, za razliku od nekih, zna se služiti rukama.
Vrata su se zalupila.
Tada se Larisa slomila.
Kiril je sjeo pokraj nje i čvrsto je zagrlio.
Zaplakala je kao što nije plakala ni na majčinu sprovodu.
Nije oplakivala samo svoj brak.
Oplakivala je godine koje je provela pokušavajući zaslužiti barem malo nježnosti od čovjeka koji joj je nije želio pružiti.
Dva dana poslije nazvao ju je kupac vikendice, Oleg Remizov.
– Gospođo Larisa, vaš muž rekao mi je da pristajete na prodaju vikendice. Je li to istina?
– Nije. Za prodaju sam saznala tek kad je došao pomoćnik javnog bilježnika.
Muškarac je neko vrijeme šutio.
– Jako mi je žao. Četrdeset godina radim u građevinarstvu, ali ovakvo nešto… Prema vama nemam nikakvih zahtjeva. A s vašim mužem riješit ću pitanje pologa.
Prije nego što su završili razgovor, Larisa ga je upitala:
– Je li vam se naša vikendica stvarno toliko svidjela?
– Jako. Posebno ona stara jabuka. Snažna, lijepa. Odmah se vidi da ju je netko posadio s ljubavlju.
Larisine oči ispunile su se suzama.
– Moj otac ju je posadio. Godine 1989.
– Onda je čuvajte, gospođo Larisa.
Sljedeći mjesec bio je težak, ali istodobno potpuno drukčiji od njezina dotadašnjeg života.
Zoja je svakodnevno dolazila s juhom, pitama i toplim riječima.
Njezin muž Stepan Iljič popravio je sve slavine koje su curile i zakrpao pukotinu na stropu.
– Dvadeset minuta posla – rekao je brišući ruke. – Zašto je trebalo tri godine obećavati?
Larisa se nasmiješila.
Njezina snaha Olja vikendom je dolazila s malenom Sonjom.
Djevojčica je flomasterima crtala cvijeće po bakinu gipsu.
– Ovo je tvoja čarobna čizmica, bako!
I Larisa se ponovno počela smijati.
Kiril je pronašao odvjetnicu i pokrenuo postupak razvoda i podjele zajedničke imovine.
Odvjetnica je proučila bankovne izvode.
– Vaš muž napravio je ozbiljnu pogrešku – objasnila je. – Mislio je da će prijenosom novca sestri sakriti sredstva od podjele imovine. Ali bankovne transakcije ostavljaju tragove.
Larisa je stisnula ruke.
– A vikendica?
– Tražit ćemo da se dodijeli vama, uzimajući u obzir novac koji je vaš muž potrošio bez vašeg pristanka.
Larisa je pomislila na očevu jabuku.
Na grmove ribiza.
Na verandu na kojoj je njezina majka sjedila tijekom ljeta.
Neće dopustiti da se te uspomene pretvore u novac kojim će Genadij kupiti novi život.
Točno mjesec dana nakon pada skinuli su joj gips.
Noga je bila slaba, ali već je mogla hodati uz pomoć štapa.
Dok je izlazila iz bolnice, zazvonio joj je telefon.
Zvala je Ala.
– Larisa! Reci svom mužu da me ostavi na miru!
– Gotovo bivšem mužu, Ala. Što se dogodilo?
Jer toga dana njezin je muž prekoračio njezino ozlijeđeno tijelo misleći da ju je ostavio bespomoćnu, ali nije shvatio jedno: žena koju je napustio na podu jednoga će dana ustati snažnija nego ikad prije – i više nikada neće dopustiti da je itko ponovno pogazi.







