Ti sjediš kod kuće, 30 tisuća ti je i više nego dovoljno — rekao je muž zaboravivši da su svi njegovi klijenti zvali njegovu ženu.

Obiteljske priče

„Cijeli dan sjediš kod kuće! Trideset tisuća rubalja ti je i više nego dovoljno!“ – rekao je moj muž, zaboravivši da bez mene ne bi imao nijednog klijenta

– Prebacio sam ti novac. Pogledaj mobitel – rekao je Oleg, sjedajući za stol kao da je upravo učinio nešto iznimno velikodušno.

Larisa je ugasila štednjak, obrisala ruke o kuhinjsku krpu i pogledala zaslon.

Trideset tisuća rubalja.

A uz uplatu stajale su dvije riječi od kojih joj se sledila krv u žilama.

„Za sve.“

– Što je ovo, Olege?

– Novac za cijeli mjesec. Režije, namirnice, moji ručkovi za posao. Ti si domaćica, znaš štedjeti.

– A ostatak novca?

Njezin muž nije ni podigao pogled. Napunio je tanjur tjesteninom i mirno odgovorio:

– Ulažem ga u posao. Od ponedjeljka Roma i ja otvaramo novi servis. Bit ću glavni majstor. Napokon ću raditi kao čovjek!

Larisa ga je nijemo promatrala.

Trinaest godina bili su zajedno. Trinaest godina Oleg je popravljao perilice rublja, a ona je organizirala svaki detalj njegova posla.

Odgovarala je na telefonske pozive, dogovarala termine, pamtila klijente, pronalazila rezervne dijelove i brinula se da nitko ne ostane nezadovoljan.

Sve je to radila dok je kuhala, čistila i održavala njihov dom.

– A ja? – tiho je upitala.

Oleg je slegnuo ramenima.

– Što ti? Cijeli dan sjediš kod kuće. Trideset tisuća ti je i više nego dovoljno.

Larisa je osjetila kako se nešto u njoj bolno slomilo.

– Olege, od jutra do večeri razgovaram telefonom zbog tvojeg posla.

On se podrugljivo nasmijao.

– Samo podižeš slušalicu! To može raditi i školarac. Roma je uveo automatizirani sustav. Računalni program radit će tvoj posao bolje od tebe. Ne umara se, ne žali se i ne moramo ga hraniti!

Te su je riječi zaboljele više od bilo koje uvrede koju je dotad čula.

Nikada nije tražila plaću.

Nije zahtijevala pohvale.

Željela je samo malo poštovanja.

Ali Oleg još nije završio.

Izvadio je mobitel i počeo čitati popis zadataka koji je pripremio.

– Reći ćeš Saši da će odsad rezervne dijelove naručivati Karina. Riješit ćeš sve stare reklamacije. Stare klijente zadrži za sebe. Nama više ne trebaju. Sad prelazimo na ozbiljan posao i velike narudžbe. I izglačaj mi pet bijelih košulja. U ponedjeljak imamo fotografiranje. A da, svaki dan pripremi mi ručak za posao!

Larisa je čekala.

Možda će barem reći „hvala“.

Možda će je pitati kako se osjeća.

Ali on je samo nastavio jesti.

– Je li to sve? – upitala je.

– Da. Zašto?

– Ništa. Razumjela sam.

Mirno je ustala i otišla u drugu sobu.

Oleg je očekivao suze, vikanje i svađu. Već je bio spreman podsjetiti je tko u ovoj kući zarađuje novac.

Ali njezina ga je šutnja zbunila više nego bilo kakav prigovor.

Te noći Larisa dugo nije mogla zaspati.

Prisjećala se None Rafailovne, starije žene koja bi je nazvala svaki put kada bi njezina stara perilica počela proizvoditi neobične zvukove.

Prisjećala se Oksane, koja je uvijek morala sići do ulaza jer joj portafon nije radio.

Prisjećala se desetaka ljudi koji su joj vjerovali.

Znala je tko radi noćne smjene, tko ima malu djecu i kome je pomoć hitno potrebna.

To nisu bili samo telefonski pozivi.

Bilo je to trinaest godina njezina života.

A njezin je muž sve to nazvao poslom koji može obavljati školarac.

Sljedećeg jutra otvorila je svoj kalendar.

Za idući tjedan bilo je dogovoreno dvadeset šest poslova.

Na usnama joj se pojavio jedva primjetan osmijeh.

Zatim je pronašla jedan broj u imeniku.

– Jevgenije? Dobro jutro. Ovdje Larisa Mihajlovna.

– Gospođo Larisa! Je li se nešto dogodilo Olegu?

– Nije. Od ponedjeljka počinje raditi u novom servisu. Želim te nešto pitati. Razmišljaš li još o tome da počneš raditi samostalno?

Mladi majstor je zašutio.

– Razmišljam, ali gdje ću pronaći klijente?

– Samo za idući tjedan imam dvadeset šest poslova. A svaki dan dobijem još pet ili šest novih poziva.

– Ali… to su Olegovi klijenti!

– Sam mi je rekao da ih zadržim. Više mu ne trebaju.

Jevgenij je neko vrijeme šutio.

– Što predlažete?

– Petnaest posto od svakog obavljenog posla za mene. Rezervni dijelovi posebno.

– Ne! – odmah je odgovorio.

Larisi je srce potonulo.

– Je li previše?

– Premalo je! Dvadeset posto. Znate zašto? Zato što vi obavite pola posla prije nego što ja uopće dođem do klijenta. Znate model uređaja, kvar, potreban rezervni dio i točnu adresu. Meni preostaje samo doći i popraviti. Bez vas bih gubio sate!

Larisa se ukočila.

Čovjek koji joj nije bio ni muž ni rođak upravo je priznao vrijednost njezina rada.

I nije mu morala ništa dokazivati.

– Onda dvadeset posto – tiho je izgovorila.

– I službeno registrirajte svoju djelatnost. Želim da sve bude pošteno i zakonito.

Kad se Larisa vratila u kuhinju, Oleg je doručkovao.

– S kim si razgovarala tako rano?

– Poslovno.

On se nasmijao.

– Ali ti ne radiš!

Larisa ga je na trenutak pogledala.

– Zar ne?

I nije rekla ništa više.

U ponedjeljak je Oleg pun uzbuđenja otišao na otvorenje novog servisa.

Iznad ulaza visio je golem narančasti natpis „Baraban“.

Poslao je supruzi fotografiju na kojoj se široko smiješio u novoj uniformi.

Larisa je pogledala fotografiju i odmah se javila na telefon koji je zazvonio.

– Dobro jutro, Oksana! Naravno da vas se sjećam. Vaša perilica Candy ne izbacuje vodu, zar ne? Sutra će doći Jevgenij. Tri godine radio je s Olegom. Izvrstan je majstor.

Tako je započelo novo poglavlje njezina života.

Jevgenij je popravljao perilice.

Larisa je organizirala poslove.

Klijenti su bili zadovoljni.

A narudžbi je bilo sve više.

U međuvremenu, u Olegovu novom servisu stvari nisu išle prema planu.

Automatizirani sustav bilježio je nepotpune podatke.

Karina je naručivala pogrešne rezervne dijelove.

Klijenti su se žalili.

Neki su otkazivali dogovorene dolaske.

Jedne večeri Oleg se vratio bijesan.

– Znaš li da u jednoj zgradi u Migalovu ne radi portafon? Čekao sam četrdeset minuta pred ulazom!

– Znam. Treba nazvati Oksanu. Ona siđe i otvori.

– A zašto sustav to nije znao?

Larisa je nastavila mirno rezati povrće.

– Pitaj Romu.

Nekoliko dana poslije Oleg se vratio s novom pritužbom.

– Karina je naručila pogrešan grijač! Klijent sada ima rastavljenu perilicu u kupaonici i ostavio nam je ocjenu od jedne zvjezdice!

– Je li nazvala Sašu?

– Jest, ali on ju je pitao koji je točno model Boscha. A ona nije znala!

Larisa nije odgovorila.

Prvi put u životu nije požurila rješavati tuđe probleme.

Jednog petka, kada Karina nije bila na poslu, Oleg je sam morao odgovarati na telefonske pozive.

Navečer se vratio potpuno iscrpljen.

– Četrdeset poziva! Četrdeset! I znaš koliko sam poslova dogovorio?

– Koliko?

– Tri! Ostali su samo ispitivali cijene, predomišljali se ili zahtijevali da odmah dođem. Jedan je čak htio popravak hladnjaka! Glava mi puca!

Larisa je mirno podigla pogled.

– Ja sam jučer imala dvanaest poziva.

– I?

– Dogovorila sam devet poslova.

Oleg je otvorio usta, ali nije pronašao riječi.

Nekoliko dana poslije, kada je došao popraviti perilicu u jednom stanu, na hladnjaku je ugledao stari plavi magnet.

„Oleg – popravak perilica rublja u vašem domu.“

Ispod je bio Larisin telefonski broj.

– Odakle vam ovo? – upitao je.

– Dala nam ga je moja punica. Rekla je da je to najbolji majstor u gradu. Jutros sam nazvao i javila se žena po imenu Larisa. Rekla je da je njezin majstor danas zauzet pa mi je preporučila vaš servis.

Oleg je osjetio kako mu lice gori.

Te se večeri ranije vratio kući.

– Znači, moje klijente daješ drugome?

Larisa ga je pogledala bez straha.

– Sam si mi rekao da ih zadržim. Rekao si da ti više ne trebaju.

– Nisam tako mislio!

– A kako si onda mislio?

– Mislio sam da će sami nestati!

– Nisu nestali, Olege. Ljudima i dalje treba netko tko će im popraviti perilice.

Muž je udario dlanom o stol.

– To su moji klijenti!

Larisa je duboko udahnula.

– Oni nisu tvoje vlasništvo. To su ljudi koji zovu ondje gdje ih netko sluša.

Oleg nije odgovorio.

Devetnaestog dana u mjesecu Larisa je pred njega stavila hrpu računa.

– Što je ovo?

– Tvojih trideset tisuća. Potrošene su.

– Ali do kraja mjeseca ima još jedanaest dana!

– Plaćene su režije, internet, tvoj telefon, kupljene namirnice i tvoji svakodnevni ručkovi. Sve što si tražio.

– A što ćemo sada jesti?

– Ja imam svoj novac.

Oleg ju je iznenađeno pogledao.

– Kakav novac?

– Jevgenij mi je za posljednja tri tjedna uplatio četrdeset jednu tisuću.

Tišina koja je uslijedila Larisi je bila ugodna.

Ne zato što je željela povrijediti muža.

Nego zato što se napokon više nije morala opravdavati zbog svojeg rada i postojanja.

Oleg je otvorio hladnjak.

Na gornjoj polici stajali su jogurti i posuda s hranom.

– A ovo?

– Moje. Kupila sam svojim novcem.

– A za mene?

– Tebi sam kupovala od onih trideset tisuća. Potrošene su.

Prvi put Oleg je shvatio koliko je zapravo malen iznos koji je smatrao više nego dovoljnim.

Sljedećeg dana sam je kupio ručak u malom kiosku preko puta servisa.

Za vikend je odlučio sam oprati odjeću.

U perilicu je ubacio bijele košulje zajedno s narančastim radnim uniformama.

Sljedećeg jutra pozvao je suprugu.

– Larisa! Zašto su mi košulje ružičaste?

Ona je pogledala odjeću.

– Zato što si ih prao zajedno s narančastima.

– Ali uključio sam program za pamuk!

– Olege, trinaest godina popravljaš perilice. Jesi li ikada upotrijebio našu?

– Ja ih popravljam, a ne perem rublje!

Larisa se nije nasmijala.

Samo se vratila u kuhinju.

Krajem listopada Jevgenij je svratio k njoj i pružio joj malu kutiju.

– Ovo je za vas.

Unutra je bila bežična slušalica s mikrofonom.

– Jevgenije, zašto si trošio novac?

Mladić se nasmiješio.

– Sjećam se kako sam dolazio po adrese, a vi ste držali telefon ramenom, jednom rukom kuhali, a drugom zapisivali. Uvijek sam razmišljao koliko vas navečer mora boljeti vrat.

Larisine oči ispunile su se suzama.

Netko je to primijetio.

Netko je vidio njezin umor.

I nije morala ništa tražiti.

– Hvala ti, Jevgenije – izgovorila je drhtavim glasom.

Te je večeri Oleg primijetio slušalicu.

– Tko ti je to kupio?

– Jevgenij.

– Zašto?

– Zato što se sjećao kako sam svih tih godina držala telefon ramenom.

– Svih tih godina?

– Od 2013., Olege.

Muž je zašutio.

Početkom studenoga u servis je došao Romin otac, Valerij Semjonovič.

Upravo je on u posao uložio milijun i pol rubalja.

Sjeo je za stol i zatražio financijske rezultate.

– Olege, koliko si prije imao poslova mjesečno?

– Između sto i sto dvadeset.

– A koliko ih je bilo u listopadu?

Roma je spustio pogled.

– Četrdeset tri. I devet otkazivanja.

– Podijelili smo pet tisuća reklamnih magneta! Koliko smo poziva dobili zahvaljujući njima?

– Sedam – odgovorila je Karina.

Investitor je ostao zapanjen.

– Kamo je nestalo tvojih sto dvadeset klijenata, Olege?

– Zovu stari broj.

– Kome pripada taj broj?

– Mojoj ženi.

– A tko je dogovarao termine? Tko je prepoznavao modele perilica? Tko je naručivao rezervne dijelove?

Oleg je teško progutao slinu.

– Ona.

– Tko je rješavao reklamacije?

– Ona.

– Pa zašto onda ne radi ovdje?

Oleg nije znao što odgovoriti.

Napokon je promrmljao:

– Rekao sam joj da zadrži stare klijente.

Valerij Semjonovič pogledao ga je u nevjerici.

– Dakle, sam si se odrekao najvažnijeg dijela svojeg posla?

Nitko nije progovorio.

– Razgovarao sam s našim odvjetnikom – nastavio je. – Broj je registriran na tvoju suprugu. A klijenti sami biraju kome će vjerovati.

Polako je ustao.

– Ispada, Roma, da sam milijun i pol rubalja uložio u Olegovu ženu. Samo što ona to još ne zna!

U servisu je zavladala mrtva tišina.

Roma je Olegu dao rok do prvog prosinca.

Bez Larisinih klijenata posao nije mogao pokriti troškove.

Te se večeri Oleg vratio kući noseći vrećicu s dva jogurta.

Bili su to omiljeni okusi njegove supruge.

Larisa je sjedila za stolom i razgovarala sa starijom klijenticom.

– Naravno da vas se sjećam, gospođo Jelena. Prije dvije godine mijenjali smo pumpu na vašoj perilici Candy. Sutra će između deset i dvanaest doći Jevgenij.

Završila je razgovor.

Oleg je sjeo nasuprot njoj.

– Larisa… moramo razgovarati.

– Slušam.

– Vratimo sve kako je bilo prije.

– Što točno?

– Povežimo tvoj broj s našim servisom. Radit ćeš ondje službeno. Imat ćeš plaću i osiguranje.

Larisa je šutjela.

– Kolika će biti plaća?

– Trideset tisuća. A poslije možda i bonusi.

Polako je izvadila slušalicu iz uha.

Pogledala je muža ravno u oči.

– Olege, već sam mjesec dana živjela s trideset tisuća „za sve“. Nije mi se nimalo svidjelo.

Telefon je ponovno zazvonio.

Larisa je stavila slušalicu.

– Izvolite, gospođo Nona! Naravno da vas se sjećam!

Oleg je ostao sjediti za stolom s dva jogurta.

Sljedećeg tjedna dogodilo se nešto što nitko nije očekivao.

Na internetskoj stranici servisa pojavila se recenzija s jednom zvjezdicom.

Napisala ju je Olegova vlastita majka.

„Imam sedamdeset devet godina. Pokvarila mi se perilica pa sam nazvala sina. Rekao mi je da pišem nekakvom elektroničkom programu. Ja se u to ne razumijem! Nazvala sam snahu Larisu. Za tri sata poslala je Jevgenija, koji je popravio perilicu i nije mi naplatio ni rublja. Moj sin je dobar majstor, ali ako želite dobru uslugu, zovite Larisu. Njoj bih dala pet zvjezdica.“

Recenzija je brzo privukla pozornost.

Drugi klijenti počeli su se slagati.

„Zovite broj sa starog plavog magneta!“

„Larisa sve pamti!“

„Napokon netko tko sluša klijente!“

Oleg je bijesan nazvao majku.

– Mama! Zašto si to napisala?

– Zato što je istina!

– Svi to vide!

– Neka vide! Sto puta sam ti rekla. Larisa nije samo tvoja žena. Ona je cijeli tvoj posao!

Oleg nije imao odgovor.

Iste večeri Roma mu je poslao poruku.

Njegov otac odlučio je od prvog prosinca obustaviti projekt.

Olegovih uloženih tristo osamdeset tisuća rubalja možda će biti vraćeno ako pronađu nekoga tko želi preuzeti prostor.

Kad je Oleg pokazao poruku supruzi, ona ju je pažljivo pročitala.

– Šteta tvojeg novca – rekla je.

Nije mu se rugala.

Nije slavila.

Jer sve ovo nije započela kako bi uništila muža.

Samo više nije željela izgubiti samu sebe.

Prvog prosinca Oleg je ustao u sedam sati, kao nekada.

Larisa je već sjedila u kuhinji i raspoređivala dnevne poslove.

– Larisa…

– Da?

– Imaš li možda kakav posao za mene?

Podigla je pogled.

– Jevgenijev raspored pun je do večeri.

– A za mene?

Larisa je odložila olovku.

– Naći ćemo nešto.

Oleg je skupio hrabrost.

– Daj mi adresu.

– Dvadeset posto od svakog posla za organizaciju. Kao što plaća Jevgenij. Rezervne dijelove naručivat ću ja preko Saše. Nećeš kasniti. I ako starijem klijentu treba četrdeset minuta da ti objasni problem, slušat ćeš svih četrdeset minuta.

Oleg je ostao zapanjen.

– Uzimati postotak od vlastitog muža?

Larisa nije spustila pogled.

– Jevgenij plaća i ne žali se. Čak mi je kupio slušalicu kako bih lakše radila.

Oleg je dugo šutio.

Prvi put pred njim nije sjedila žena koja čeka njegovo odobrenje.

Pred njim je bila profesionalka koja je savršeno poznavala svoju vrijednost.

Nakon duge tišine tiho je rekao:

– Daj mi adresu.

Larisa je otvorila kalendar.

– Nona Rafailovna. Perilica Indesit, stara devetnaest godina. Kupila ju je od mene dok sam radila u trgovini kućanskih aparata. Ne centrifugira dobro. I zapamti, nekoliko će ti puta objašnjavati gdje se nalazi gumb. Nemoj je prekidati.

Oleg je zapisao adresu.

Ustao je i krenuo prema vratima.

Još je nosio narančastu uniformu propalog servisa. Sve bijele košulje bile su mu obojene u ružičasto.

– Larisa… možda bih ipak trebao obući jednu od onih ružičastih košulja?

Ona se blago nasmiješila.

– Idi tako. Gospođa Nona prvo gleda majstorove ruke, a ne njegovu odjeću.

Vrata su se zatvorila.

Larisa je ostala sama u kuhinji.

Pogledala je svoj kalendar, slušalicu i brojne poslove koje je tako pažljivo organizirala.

I odjednom je zazvonio telefon.

Nepoznat broj.

– Halo?

– Gospođo Larisa Mihajlovna? Zovem se Valerij Semjonovič. Ja sam Romin otac.

Larisa se uspravila na stolici.

– Slušam vas.

– Znate, nedavno sam saznao da sam uložio milijun i pol rubalja u vas, a da vas nisam ni poznavao.

Larisa je zašutjela.

Muškarac je nastavio:

– Sada bih želio razgovarati o tome kako bismo tu investiciju mogli pravilno iskoristiti. Samo što biste ovaj put i vi osobno sudjelovali u donošenju odluka.

Larisa je pogledala kroz prozor.

Trinaest godina mislila je da je samo supruga uspješnog majstora.

Trinaest godina radila je u tišini, bez plaće, bez službene titule, bez običnog „hvala“.

A sada ju je ozbiljan poslovni čovjek pozivao na razgovor o milijunskoj investiciji.

Niz obraz joj je skliznula suza.

Ne od tuge.

Od olakšanja.

– Vrlo rado, gospodine Valerij – odgovorila je odlučno. – Ali ovaj put, prije nego što se o bilo čemu dogovorimo, prvo ćemo razgovarati o vrijednosti mojeg rada.

S druge strane linije začuo se iskren smijeh.

– Upravo sam to želio čuti!

Larisa se nasmiješila.

I prvi put nakon mnogo godina više nije osjećala potrebu ikome dokazivati da zaslužuje poštovanje.

**Jer njezina najveća pobjeda nije bila u tome što je muž napokon shvatio koliko ju je podcjenjivao, nego u tome što je ona prestala moliti za njegovo priznanje i počela graditi život kakav je oduvijek zasluživala.**

Visited 173 times, 1 visit(s) today
Ocijenite ovaj članak
( Пока оценок нет )