„Nema veze živjet ću kod vas do proljeća i naučiti tvoju ženu redu!“ — povikala je svekrva.

Zanimljivosti

„Lijenu snahu treba naučiti da služi!“ – izjavila je svekrva. Ali jedan mudar odgovor preokrenuo je sve…

– Što je ovo? Piletina iz trgovine? Ozbiljno, Taisija? – Nika je s gađenjem zabola vilicu u zlatno pečeno pileće krilce i prezrivo iskrivila usne. – Pozvali ste goste, došla je muževa majka, a ti nam poslužuješ gotovu piletinu zamotanu u aluminijsku foliju? Zar te nije sram?

Taisija je tiho spustila zdjelu kiselog kupusa na stol. Ruke su je boljele od umora, ali nije ništa odgovorila.

Cijeli prethodni dan provela je u računovodstvu poliklinike, pokušavajući završiti iscrpljujuće financijsko izvješće. Kući se vratila tek nakon devet navečer, s bolovima u leđima i očima koje su je pekle od neprekidnog gledanja u računalo.

Sve što je željela te subote bilo je malo mira, topao obrok i nekoliko ugodnih trenutaka s obitelji.

Umjesto toga, ponovno se našla na optuženičkoj klupi.

– Piletina je još topla! – pokušao je smiriti situaciju njezin suprug Nikita, stavljajući na sredinu stola veliku tavu s hrskavo pečenim krumpirom. – Ja sam je kupio u pekarnici iza ugla. Peku je na žaru. A krumpir sam sam ispekao, s lukom!

Nika je širom otvorila oči, kao da je upravo čula nešto strašno.

– Ti si kuhao? Muškarac koji radi cijeli tjedan subotom stoji za štednjakom? Arina Trofimovna, čujete li vi ovo? Kakva je to žena koja dopušta mužu da priprema večeru?

Taisijina svekrva, Arina Trofimovna, popravila je svoj tamnoplavi kardigan i nezadovoljno odmahnula glavom.

– Potpuno si u pravu, Nikice moja. To Nikiti govorim već godinama. Previše je razmazio svoju ženu! Prava domaćica mora voditi brigu o kući. Mora rano ustajati, mijesiti tijesto, kuhati domaće juhe i ugađati mužu!

– Mama, dosta je – mirno je rekao Nikita. – Taisija se jučer vratila s posla potpuno iscrpljena. Kada je sve to trebala stići?

– To me ne zanima! – oštro ga je prekinula majka. – Posao ne oslobađa ženu njezinih dužnosti!

Taisija je spustila pogled.

Dvadeset godina braka. Dvadeset godina rada, odricanja, financijskih poteškoća i beskrajnih računa.

Zajedno s Nikitom odgojila je njihova jedinog sina, koji je sada studirao u drugom gradu. Tek nedavno uspjeli su otplatiti stambeni kredit za svoj mali dvosobni stan.

Prvi put nakon toliko godina mogli su odahnuti.

Nikita je radio u autobusnom poduzeću i često se vraćao kući ranije od supruge. Nije smatrao poniženjem oguliti krumpir, oprati posuđe ili pripremiti jednostavnu večeru.

Bili su obitelj. A za njih je obitelj značila dijeliti ne samo radost nego i umor.

No Nika je imala potpuno drukčije mišljenje.

Prije samo dvije godine udala se za Nikitina mlađeg brata Ruslana. Radila je pola radnog vremena kao administratorica u frizerskom salonu i svakoga dana već u tri poslijepodne bila kod kuće.

A njezin dom nije bio nimalo skroman.

Svekrva je prodala garažu pokojnog supruga i lijepo zemljište uz rijeku. Sav novac dala je mlađem sinu kako bi on i Nika mogli kupiti prostran stan s tri spavaće sobe, bez ikakvog kredita.

Nikita se nikada nije žalio.

– Neka je bratu dobro – rekao je tada. – Mi ćemo se već nekako snaći.

Ipak, unatoč velikodušnosti koju je uživala, Nika nije propuštala priliku poniziti Taisiju.

– Kod nas je sve drukčije! – ponosno je objavila, stavljajući Ruslanu na tanjur krumpir koji je pripremio Nikita. – Moj muž je hranitelj obitelji! Kad se vrati kući, čekaju ga juha, glavno jelo, salata i domaći kompot. A svako jutro pripremam mu palačinke sa sirom ili mekane uštipke s vrhnjem!

– Zar nije tako, dragi?

Ruslan, koji je pohlepno žvakao ukiseljene gljive, brzo je kimnuo.

– Da, da… Naravno.

– A pogledajte što sam jučer ispekla! – nastavila je Nika, pokazujući na mobitelu fotografiju raskošne pite s piletinom i gljivama. – Tri sloja! Čak sam i tijesto sama zamijesila!

Svekrva se gotovo raznježila.

– Zlatne ruke imaš, djevojko moja! Zlatne ruke!

Zatim se okrenula prema Taisiji.

– Eto od koga bi trebala učiti! Ali ne brini se. Ove zime ja ću osobno uvesti red u tvoju kuhinju!

Taisija se ukočila.

Košarica s kruhom ostala joj je nepomična u rukama.

– Oprostite… Što znači „ove zime“?

Svekrva ju je pogledala kao da je postavila najgluplje pitanje na svijetu.

– Zar ti Nikita nije rekao? Odlučila sam živjeti kod vas do travnja!

– Do travnja?! – ponovila je Taisija, osjećajući kako joj srce ubrzano lupa.

– A zašto ne? U mojoj kući stari bojler buči i troši previše plina. Neću bacati bogatstvo na grijanje triju soba dok sam sama. Spavat ću na kauču u vašem dnevnom boravku. Oslobodit ćete mi jednu policu za odjeću i zajedno ćemo voditi kućanstvo!

Taisija se polako okrenula prema mužu.

– Nikita… Ti si znao za ovo?

On je izbjegao njezin pogled.

– Mama me nazvala tek pola sata prije dolaska. Rekla je da je Ruslan već vozi sa stvarima. Nisam ti stigao reći…

– A zašto bismo te uopće pitali? – ubacila se Nika. – To je njegova rođena majka! Vaš sin otišao je na studij. Imate prostora koliko hoćete!

Ruslan je odmah potvrdno kimnuo.

– Osim toga, mami je potrebna njega. Ima problema s tlakom i mora jesti u određeno vrijeme.

Svekrva je tada iz džepa izvukla debelu bilježnicu.

– Sve sam već zapisala! Ustajanje u šest. Lijekovi. U sedam doručak bogat proteinima, bez ulja. Za ručak svježa juha. Navečer nešto lagano. Potrebni su mi mir i odgovarajuća njega!

Nika se podrugljivo nasmiješila.

– Eto, Taisija, sada ćeš napokon naučiti što znači pravo kućanstvo! Morat ćeš rano ustajati, kuhati kašu, pripremati mesne okruglice na pari… Više nećeš moći slati muža da kupuje gotovu hranu!

Nešto je u Taisiji bolno puknulo.

Ne zato što nije voljela svekrvu.

Nego zato što su svi za tim stolom već odlučili kako će ona živjeti, a da je nitko nije ni pitao.

Svekrva je Ruslanu poklonila gotovo cijelo svoje bogatstvo. Nika je uživala u velikom stanu i obilju slobodnog vremena.

A ona, koja je radila od ranog jutra do kasne večeri, sada je trebala pet mjeseci biti kuharica, njegovateljica i sluškinja.

Nitko nije razmišljao može li to izdržati.

Nitko je nije pitao želi li to.

Taisija je polako ustala od stola.

– Razumijem… – rekla je neobično mirno. – Samo trenutak. Otići ću po mobitel u hodnik.

Čim je izašla iz kuhinje, ugledala je četiri golema karirana kovčega naslagana pokraj vrata. Tu su bile vreće sa zimskom odjećom, vunena deka i kutija s električnim grijačem.

Svekrva se temeljito pripremila.

Nije došla zamoliti za gostoprimstvo.

Došla se useliti.

Iz kuhinje se čuo Nikin prodoran glas.

– Ja smatram da lijene žene treba preodgojiti! Ako je toliko umorna nakon posla, neka da otkaz! Dom mora biti na prvom mjestu!

– Zlatne riječi, Nikice! – složila se svekrva. – Do proljeća ću je naučiti redu!

Taisija je pogledala svoj odraz u ogledalu.

Na trenutak su joj oči zasuzile.

Ali zatim joj se na usnama pojavio polagan osmijeh.

Upravo je nešto shvatila.

Nije trebala vikati.

Nije trebala nikoga vrijeđati.

Bilo je dovoljno dopustiti ljudima koji su je osuđivali da se sami suoče s vlastitim riječima.

Vratila se u kuhinju s tako slatkim osmijehom da je Nika prestala žvakati.

– Znate što? Potpuno ste u pravu! – objavila je Taisija.

Svekrva je podignula obrve.

– Što si rekla?

– Da ste u pravu! I vi, Arina Trofimovna, i Nika! Ja zaista nisam savršena domaćica. Radim beskrajno mnogo. U studenome počinju godišnje financijske kontrole i često se ne vraćam kući prije osam navečer.

– Pa što onda? Kuhat ćeš kad se vratiš! – odbrusila je svekrva.

– Ali upravo je to problem! – uzviknula je Taisija glumeći zabrinutost. – Kako ću se pravilno brinuti o vašem zdravlju? Nikita radi u smjenama. Ponekad odlazi već u pet ujutro. Ja sam cijeli dan na poslu. Ostat ćete sami u malom stanu, bez svježeg ručka, bez toplih palačinki, bez ikoga tko bi vas pazio!

Svekrva je postala nesigurna.

– Pa dobro, mogu i sama skuhati neku juhicu…

– Ma kako biste mogli?! – prekinula ju je Taisija. – Zar ćemo dopustiti starijoj ženi s visokim tlakom da stoji nad loncima? Nikada!

Nika ju je sumnjičavo promatrala.

Taisija je nastavila:

– A naš kauč? Star je, stoji pokraj balkona i stalno puše hladan zrak. Ne bih si nikada oprostila da vas pustim da tamo patite!

Nakratko je zastala.

Zatim se okrenula prema Niki.

– Srećom, postoji prekrasno rješenje!

– Kakvo rješenje? – upitala je Nika.

– Neka mama živi kod Ruslana i tebe!

Tišina koja je uslijedila bila je zaglušujuća.

Ruslan je prestao žvakati.

Nika se ukočila s čašom u ruci.

Taisija se još šire nasmiješila.

– Razmislite samo! Imate ogroman stan s tri spavaće sobe, kupljen upravo zahvaljujući majčinoj velikodušnosti! Treća soba je slobodna, s ostakljenom lođom i pogledom na mirno dvorište. A najvažnije je da je Nika svakoga dana kod kuće već od tri sata!

– Čekaj malo… – promucala je Nika.

– Zar nisi rekla da svakodnevno pripremaš tri svježa jela? – nevino je nastavila Taisija. – Palačinke svako jutro, juhe, domaće pite, kompote! Arini Trofimovnoj ondje će biti pravi raj!

Svekrvino lice odjednom se razvedrilo.

– Kad malo bolje razmislim… Uopće nisi u krivu!

Nika je problijedjela.

– Ali… Treća soba nije slobodna! Ondje držimo dasku za glačanje, sušilo za rublje i kutije sa zimskim cipelama!

Taisija je stavila ruku na prsa, kao da je užasnuta.

– Nika! Zar ti je daska za glačanje važnija od vlastite svekrve? Nisi li upravo rekla da je poštovanje prema starijima sveta dužnost?

Arina Trofimovna zadovoljno je pljesnula rukama.

– Upravo tako! Dasku ćemo staviti u ostavu! A soba će biti moja!

– Ali… – ponovno je pokušala Nika.

– I zajedno ćemo kuhati! – oduševljeno je nastavila svekrva. – Ustajat ćemo u šest, mijesiti tijesto, pripremati doručak. Pokazat ću ti nekoliko tajni iskusne domaćice!

S Nikina lica nestala je i posljednja kap boje.

– U šest?! Ali ja… Ja imam migrene! Kad se vratim iz frizerskog salona, treba mi mir! Svaki dan spavam dva sata s maskom preko očiju!

Svekrva ju je zapanjeno pogledala.

– Spavaš? Ali nisi li rekla da svaki dan kuhaš?

– Pa, ne baš svaki dan… – zamuckivala je Nika.

– A palačinke? Pite? Tri jela?

– Kuham kad sam raspoložena!

Taisija nije rekla ni riječ.

Samo je čekala.

Nika je, osjećajući kako gubi kontrolu nad situacijom, odjednom izgovorila nešto što nitko nije očekivao.

– A ona pita koju sam vam pokazala… Nisam je ja ispekla! Kupila sam je od majke jedne kolegice! Ona peče pite za prodaju!

Svekrva se ukočila.

– Znači… Lagala si mi?

– Ne baš! Samo sam… Htjela pokazati da znam kuhati!

Ruslanovo čelo oblilo se znojem.

– Mama, postoji još jedan problem. Treća soba slabo se grije. Radijator nekako čudno radi…

– Ali mama je ponijela električni grijač! – nježno se ubacila Taisija. – Vidjela sam ga među prtljagom!

Svekrva je odlučno kimnula.

– Dakle, riješeno! Živjet ću kod Ruslana i Nike! Sutra ćemo napraviti veliko čišćenje i urediti moju sobu!

Nika je tako snažno zgrabila rub stolnjaka da su joj prsti pobijeljeli.

– Ali dogovorili smo se da ćete živjeti ovdje! – planula je.

Taisija ju je mirno pogledala.

– Dogovorili? S kim? Jer ja sam za taj dogovor saznala tek danas.

Nika je otvorila usta, ali nije pronašla riječi.

– I još nešto – dodala je Taisija, stišavajući glas. – Prije nekoliko minuta optuživala si me da ne poštujem vašu majku. A sada, kad imaš priliku pružiti joj sve ono što sama nazivaš svetom dužnošću, zašto se toliko bojiš?

Te riječi pogodile su snažnije od bilo kakvog vikanja.

Prvi put toga poslijepodneva Nika nije imala odgovor.

Nikita, koji je dotad šutke promatrao razgovor, ustao je.

– Taisija je u pravu, Ruslane. Mami će kod vas biti mnogo udobnije. Imate više prostora, a Nika će se moći brinuti o njoj upravo onako kako je tako ponosno opisivala.

– Brate, jesi li ti ozbiljan?! – šapnuo je Ruslan, prateći ga u hodnik. – Nika će me živog pojesti!

Nikita je podignuo jednu od ogromnih majčinih torbi.

– Ne brini se. Barem ćeš svako jutro jesti svježe palačinke!

Ruslan ga je očajno pogledao.

Nikita nije uspio zadržati osmijeh.

Za deset minuta sva je prtljaga ponovno bila spakirana.

Nika je obukla bež kaput s izrazom lica osobe koju upravo šalju na prisilni rad.

Svekrva je, naprotiv, bila oduševljena.

– Nikice moja, sutra ćemo kupiti svježi sir, jaja, brašno i piletinu. Ustat ćemo u šest i odmah početi!

Nika nije odgovorila.

Nije se čak ni oprostila od Taisije.

Kad su se ulazna vrata zatvorila, stan je ispunio gotovo nevjerojatan mir.

Taisija se naslonila leđima na vrata i zatvorila oči.

Nikita joj je prišao.

– Taisija… Oprosti mi.

Pogledala ga je.

– Zbog čega?

– Zato što te nisam pitao. Zato što sam dopustio drugima da odlučuju o našem domu. I zato što te nisam zaštitio kad su te vrijeđali.

Taisija je osjetila kako njezin bijes polako nestaje.

– Ne želim da se svađaš s majkom, Nikita. Samo želim da se sjetiš da sam i ja čovjek. Umorna sam. Imam svoje potrebe. I ovaj je dom jednako moj kao i tvoj.

Suprug ju je zagrlio.

– U pravu si. Više se neće ponoviti.

Te večeri sjeli su zajedno u kuhinju, podgrijali preostali krumpir i podijelili posljednji komad piletine kupljene u trgovini.

I, koliko god čudno zvučalo, taj im jednostavan obrok nikada nije bio ukusniji.

—

Prošlo je mjesec i pol.

Prosinac je donio snijeg, hladnoću i razvoj događaja koji je Taisija gotovo mogla predvidjeti.

Čuveni zimski boravak u domu „savršene domaćice“ trajao je točno četrnaest dana.

Već prvog tjedna svekrva je otkrila da su svakodnevne palačinke postojale više u Nikinoj mašti nego u stvarnosti.

Drugog tjedna shvatila je da Nika Ruslanu često poslužuje kupovne okruglice i kobasice, a vikendom spava do podneva.

Slavna domaća pita više se nikada nije pojavila.

I svaki put kad bi svekrva zahtijevala doručak u sedam, kuća bi odjekivala vikom.

– Nisam ja vaša sluškinja! – urlala je Nika.

– Ali nisi li sama govorila da se dobra žena mora brinuti o obitelji? – uzvraćala je svekrva.

– Jedno je to govoriti, a sasvim drugo raditi svaki dan!

Svađe su postale toliko glasne da su susjedi počeli lupati po radijatorima tražeći tišinu.

Četrnaestog dana svekrva je primijetila prljavu pećnicu i zahtijevala da se odmah očisti.

Nika je odbila.

Izbila je takva svađa da je čak i Ruslan morao izaći iz stana kako bi se smirio.

Iste večeri Arina Trofimovna objavila je:

– Dosta! Želim se vratiti u svoju kuću!

No ovaj put njezina su dva sina učinila nešto što su mogli učiniti od samog početka.

Podijelili su troškove i tijekom jednog vikenda zamijenili majčin stari bojler novim. Također su izolirali verandu kako bi kuća ostala topla čak i tijekom najhladnijih zimskih dana.

Svekrva se vratila u vlastiti dom.

Ondje gdje je imala svoje navike, mir i slobodu.

I nešto se promijenilo.

Ne odjednom. Ne uz velike isprike i dirljive ispovijedi.

Nego kroz male, svakodnevne postupke.

Poneke subote Arina Trofimovna navratila bi Nikiti i Taisiji na dva sata. Uvijek bez prtljage. Uvijek bez svoje bilježnice sa strogim pravilima.

Jednog dana Taisija je ponovno stavila na stol pečenu piletinu iz pekarnice iza ugla.

Na trenutak je osjetila poznatu nelagodu u želucu.

Očekivala je stari prigovor.

No svekrva je uzela komad, kušala ga i nasmiješila se.

– Vrlo ukusno, Taisija. A kako je kožica lijepo hrskava!

Taisija joj je uzvratila osmijeh.

Nije bilo potrebno reći ništa više.

Nika je, s druge strane, prestala dolaziti na obiteljske večere. Svaki put slala je Ruslana samog, tvrdeći da ima previše kućanskih poslova.

Ruslan, međutim, nije djelovao osobito tužno.

Sjedio bi u bratovoj kuhinji, dvaput napunio tanjur Nikitinim pečenim krumpirom i što je dulje mogao odgađao povratak kući.

Jedne večeri, dok je Taisija pospremala posuđe sa stola, Nikita joj je prišao i poljubio je u čelo.

– Znaš li što sam shvatio nakon svega ovoga? – upitao ju je.

– Što?

– Da nikome ne moraš dokazivati koliko si dobra supruga. Ja to znam već dvadeset godina.

Taisija je naslonila glavu na njegovo rame.

Prvi put nakon dugo vremena nije osjećala potrebu opravdavati se zato što je umorna, zato što radi ili zato što nije pripremila raskošnu večeru.

Bila je dovoljno dobra upravo takva kakva jest.

I što je najvažnije, napokon je shvatila da dobrota ne znači dopuštati drugima da te iskorištavaju.

Jer vrijednost žene ne mjeri se satima provedenima za štednjakom, nego ljubavlju, dostojanstvom i poštovanjem koje pruža drugima – i koje ima puno pravo zahtijevati i za sebe.

Produbi Nikitinu početnu izdajuUbrzaj sredinu prije otkrivanja

Visited 161 times, 1 visit(s) today
Ocijenite ovaj članak
( 1 оценка, среднее 1 из 5 )