„Svekrva je obećala pripaziti na stan dok smo mi na odmoru.“

Obiteljske priče

KOSTA, OPLJAČKALI SU NAS! — Vratili su se s odmora i zatekli gotovo prazan stan, ali prava izdaja tek ih je čekala

— Kosta! Kosta, dođi odmah! Dogodilo se nešto strašno! — Marinin glas odjeknuo je stanom dok je nepomično stajala na vratima dnevne sobe.

Njezin suprug Konstantin upravo je unio posljednji kovčeg s hodnika. Još prije nekoliko minuta bili su nasmijani, preplanuli i sretni nakon dugo očekivanog obiteljskog odmora. Njihov sin već je pričao kako će prijateljima pokazati fotografije s mora.

Ali sada je sve izgledalo kao ružan san.

— Što se dogodilo, ljubavi? — upitao je Kosta, požurivši prema supruzi.

Marina je drhtavom rukom pokazala prema zidu.

— Televizor… Nema ga!

Kosta se okrenuo. Na mjestu gdje je godinama stajao veliki televizor ostali su samo tragovi nosača.

Pogledao je prema kuhinji. Ondje je bilo još gore.

Nedostajali su kuhinjski robot, toster, skupocjeni servis posuđa i mali televizor koji su nedavno kupili. Police su bile gotovo prazne, a nekoliko kuhinjskih ormarića zjapilo je otvoreno.

— Bože dragi… — prošaptao je. — Netko nam je opljačkao stan!

— Ali pogledaj vrata! — uzviknula je Marina. — Brava nije oštećena. Nema tragova provale!

Kosta je nekoliko trenutaka zurio u ulazna vrata, pokušavajući shvatiti što se dogodilo.

A onda se sjetio.

— Mama ima rezervne ključeve…

— Nazovi je odmah! Možda ih je izgubila! Ja ću zvati policiju!

Nisu ni slutili da će jedan telefonski poziv otkriti izdaju mnogo bolniju od obične krađe.

Jer lopovi nisu bili nepoznati ljudi.

Bili su oni kojima je Kosta vjerovao više nego ikome.

Marija Ivanovna, Kostina majka, cijeli je život bila žena koja je znala uzimati, ali nikada nije naučila davati.

Još kao mlada supruga smatrala je da zaslužuje najbolje od svega. Dok je njezin muž radio od jutra do mraka, ona je kupovala skupe slastice, odjeću i sitnice koje su joj donosile zadovoljstvo.

Suprugu je, međutim, posluživala najjeftiniju juhu i tjesteninu.

— Nemamo novca! — stalno se žalila. — Moraš više raditi! Djeci treba osigurati budućnost!

Njezin muž bio je tih, pošten i vrijedan čovjek. Nikada se nije znao suprotstaviti supruzi. Vjerovao je da je njegova dužnost brinuti se za obitelj, čak i ako to znači potpuno zanemariti vlastito zdravlje.

Imali su dvojicu sinova.

Stariji, Konstantin, naslijedio je očev karakter. Bio je odgovoran, marljiv i odmalena naviknut oslanjati se na vlastite sposobnosti.

Mlađi, Vasilije, bio je majčina slika i prilika.

Dok je Kosta učio, radio i planirao budućnost, Vasilije je provodio dane pred televizorom, očekujući da mu drugi ispune svaku želju.

— Nemoj dirati Vasenjku! — govorila je majka kad god bi otac pokušao mlađeg sina natjerati da nešto radi. — On je osjetljiv dječak! Još će se naraditi u životu!

Godine su prolazile.

Kosta je završio školovanje, pronašao dobar posao, oženio se Marinom i dobio sina. Zajedno su godinama štedjeli, odricali se putovanja i nepotrebnih troškova kako bi uredili svoj stan.

Svaki komad namještaja, svaki uređaj i svaka sitnica u njihovu domu bili su rezultat njihova zajedničkog truda.

Vasilije je, s druge strane, i s trideset godina živio s roditeljima.

Nije plaćao račune, nije kupovao namirnice i nije osjećao nikakvu odgovornost.

A njegov otac sve je više propadao.

Danju je radio, navečer prihvaćao dodatne smjene, a noću vozio taksi.

Jedne noći srce više nije izdržalo.

Hitna pomoć odvezla ga je ravno s posla.

Nije se vratio kući.

Kada je Marija Ivanovna nazvala starijeg sina i rekla mu da mu je otac umro, Kosta je osjetio kao da mu je netko iščupao dio srca.

Sjeo je na rub kreveta, spustio telefon i dugo gledao u prazno.

— Tata… — jedva je izgovorio.

Marina ga je zagrlila.

Nije mu govorila da bude snažan. Nije ga požurivala da se pribere.

Samo je ostala uz njega dok je plakao.

No njegova majka nije mu dopustila ni nekoliko dana mira.

— Kostice, sada si ti glava obitelji! — rekla je već sljedećeg jutra. — Moraš organizirati sprovod i sve platiti. Ja sam slomljena od tuge, a Vasenjka je potpuno izvan sebe!

Kosta je pogledao mlađeg brata koji je sjedio na kauču i igrao igrice na telefonu.

Imao je trideset godina.

Ali majka ga je i dalje nazivala dječakom.

— Dobro, mama. Sve ću riješiti — odgovorio je umorno.

Platio je sprovod, organizirao sve potrebno i preuzeo sve obveze.

Marina je tih tjedana radila još više kako bi suprugu omogućila da tuguje za ocem.

Mislila je da će se nakon sprovoda život barem malo smiriti.

Prevarila se.

Nekoliko tjedana kasnije Marija Ivanovna pojavila se u njihovu stanu s računima u rukama.

— Kostice, sine moj, znaš da sada nemam nikoga osim tebe.

— Imaš i Vasilija, mama.

— Ma kakvog Vasilija! On još traži svoje mjesto u životu. Ne mogu ga opterećivati!

Zatim je spustila račune na stol.

— Moraš mi plaćati režije. I kupovati namirnice. Tvoj otac je to uvijek radio, a sada je red na tebe.

Kosta je šutio.

Znao je da njegova majka nikada nije radila, ali ipak nije želio da ostane bez osnovnih sredstava za život.

Navečer je razgovarao s Marinom.

— Znam da imamo svoje troškove, ali ona mi je majka. Ne mogu je ostaviti bez pomoći.

Marina je uzdahnula.

— Razumijem. Pomoći ćemo joj. Ali mora postojati granica, Kosta. Mi imamo svoje dijete i svoju budućnost.

On ju je poljubio u čelo.

— Znam, ljubavi. Neću dopustiti da nas iskorištava.

Nažalost, nije održao obećanje.

Ubrzo su počeli novi zahtjevi.

Jednoga jutra majka ga je nazvala dok je bio na poslu.

— Kostice, liječnik mi je preporučio oporavak u lječilištu. Poslala sam ti podatke za uplatu. Moraš platiti danas.

— Danas?! Mama, zašto mi nisi ranije rekla? Plaću dobivam tek sljedeći tjedan!

— Zar ja sada moram moliti vlastitog sina za pomoć?!

— Ne moraš moliti, ali moraš razumjeti da ni ja ne mogu stvoriti novac ni iz čega!

Marija Ivanovna odmah je promijenila ton.

— Dobro, sine. Razumijem. Tvoj otac je umro, a sada bi najradije da i ja odem za njim. Onda više ne bi imao nikakvih briga…

Kosti se stegnulo grlo.

Gubitak oca još je bio svjež.

— Nemoj tako govoriti, mama.

— Pa što drugo da mislim? Očito ti više ništa ne značim.

— Dobro. Pronaći ću novac.

— Znala sam da me nećeš iznevjeriti! I još nešto… Prije nego što odem, kupi Vasenjki dovoljno hrane. Ostaje sam kod kuće.

— Mama, Vasilije ima trideset godina!

— Pa što onda? Pronašao je posao! Treba mu kvalitetna hrana. Kupi meso, gotova jela, nešto fino. Nemoj mu slati samo tjesteninu!

Kosta je stisnuo zube.

— Ako je pronašao posao, neka sam kupuje hranu!

— Dakle, okrećeš leđa vlastitom bratu?! Sram te bilo!

Prekinula je vezu.

Pola sata poslije Kosta je ipak naručio dostavu namirnica.

Kad je dostavljač pozvonio, Marija Ivanovna i Vasilije pogledali su se i prasnuli u smijeh.

— Vidiš, mama? — rekao je Vasilije, otvarajući vrećicu s mesom. — Samo ga treba malo pritisnuti.

— Naravno, sine. Tvoj brat ima mekano srce. Samo treba znati kako s njim.

Nisu znali da će upravo njihova pohlepa jednoga dana uništiti sve.

Šest mjeseci poslije Kosta i Marina odlučili su otići na more.

Godinama nisu imali pravi odmor. Posao, dijete, krediti, očev sprovod i stalni zahtjevi rodbine iscrpili su ih.

Marina je napokon rezervirala deset dana u lijepom obiteljskom hotelu.

Njihov sin skakao je od sreće.

— Mama, hoćemo li svaki dan ići na plažu?

— Hoćemo, dušo! — nasmijala se.

Kosta je prvi put nakon dugo vremena izgledao opušteno.

Ali vijest o putovanju ubrzo je stigla do njegove majke i brata.

Vasilije ga je nazvao bijesan.

— Ti ideš na more?!

— Da. Zašto?

— Jesi li ti normalan?! Mi ovdje jedva preživljavamo, a ti trošiš novac na luksuz!

Kosta je zastao.

— Vasilije, radim cijele godine. Imam pravo odvesti suprugu i dijete na odmor.

— Onda otkaži putovanje! Mami treba novi televizor!

— Neka ga kupi kad bude imala novca.

— Kakav si ti sin?! Kakav brat?!

— Onaj koji je predugo plaćao tuđe račune — odgovorio je Kosta i prekinuo poziv.

Bio je ponosan što se napokon suprotstavio bratu.

Ali majka je bila mnogo lukavija.

Tjedan dana prije putovanja nazvala ga je nježnim glasom.

— Kostice, sine, razmišljala sam… Imaš pravo. Trebaš odmoriti. Život je kratak, a čovjek nikada ne zna koliko mu je vremena ostalo.

— Hvala, mama.

— Samo sam htjela reći da se ne morate brinuti za stan. Ja i Vasenjka možemo ga povremeno obići. Zaliti cvijeće, provjeriti prozore… Znaš kako je danas. Lopovi su posvuda.

Kosta je razmislio.

Prijedlog mu se činio razumnim.

Navečer je rekao Marini:

— Mama je ponudila da pripazi na stan dok smo na moru.

Marina ga je pogledala.

— Jesi li siguran da je to dobra ideja?

— Pa majka mi je. Kome ćemo vjerovati ako ne vlastitoj obitelji?

Marina je nakon kratkog razmišljanja pristala.

— Dobro. Ali neka samo provjeri stan. Ne želim da nam netko pretura po stvarima.

Kosta se nasmiješio.

— Ne brini. Sve će biti u redu.

Da je tada znao što njegova majka planira, nikada joj ne bi predao ključeve.

Čim je obitelj otputovala, Marija Ivanovna pozvala je Vasilija.

— Sine, obuci se. Idemo kod Koste.

— Zašto?

Majka je podigla svežanj ključeva.

— Da vidimo kako žive naši bogataši.

Naručili su taksi i ponijeli nekoliko velikih torbi.

Kada su ušli u stan, Marija Ivanovna zadovoljno je pogledala oko sebe.

— Pogledaj samo! Novi namještaj, skupi uređaji, lijepo posuđe… A meni stalno govori da nema novca!

— Vidi televizor! — uzviknuo je Vasilije. — Ovaj je bolji od našeg!

— Naravno da je bolji! Za sebe uvijek imaju, a nama daju mrvice!

Počela je otvarati ormare.

Prvo je pronašla lijepu ukrasnu vazu.

— Ovo će savršeno stajati na mojoj komodi.

Spustila ju je u torbu.

Zatim je u kupaonici ugledala Marinine skupe kreme.

— Pogledaj koliko novca troši na kozmetiku! Njoj to ne treba. Mlada je. Ja se moram njegovati!

Sve je završilo u torbi.

U kuhinji je zastala pred kuhinjskim robotom.

— Vasenjka, dodaj mi ovo.

— Mama, pa to je skupo!

— Upravo zato! Zašto bi oni imali sve najbolje, a mi ništa?

Ubrzo su odnijeli toster, kuhinjski robot i gotovo cijeli servis posuđa.

A onda je Marija Ivanovna ugledala mali televizor na zidu.

Oči su joj zasjale.

— Evo ga! Upravo ono što mi treba!

— Ali pričvršćen je za zid — rekao je Vasilije.

— Pa odvrni ga! Nisi valjda nesposoban?!

Dok je sin skidao televizor, majka je zadovoljno govorila:

— Kosta će ionako kupiti drugi. Ima novca. A ja sam mu majka! Zar majka ne zaslužuje nešto lijepo?

Vasilije je zatim otvorio bratov mali kućni bar.

Ondje je pronašao nekoliko skupih boca pića koje je Kosta godinama čuvao za posebne prigode.

— Ovo uzimam sebi — rekao je.

— Uzmi, sine. I ti zaslužuješ uživati.

Na kraju su otvorili zamrzivač i izvadili sve što im se svidjelo.

Torbe su bile toliko teške da ih je Vasilije jedva nosio.

Ali majka nije pokazivala ni najmanju grižnju savjesti.

Naprotiv.

Dok je zaključavala stan, zadovoljno se nasmiješila.

— Eto, sada smo barem malo izjednačili stvari. Neka se Kosta nauči dijeliti s obitelji!

Nekoliko dana poslije nazvala je starijeg sina i usput spomenula da odlazi na selo.

— Nemoj brinuti za stan, Kostice. Sve je u redu.

Nije mu rekla da su već odnijeli pola stvari.

Kada su se Kosta i Marina vratili s odmora, sreća s kojom su otvorili vrata nestala je u nekoliko sekundi.

Njihov dom izgledao je kao da je kroz njega prošla oluja.

Marina je plakala od bijesa.

— Kosta, nestao je kuhinjski robot koji smo kupili za godišnjicu! I servis koji mi je poklonila mama! Čak su odnijeli moje kreme!

Kosta je hodao iz sobe u sobu.

Nije mogao vjerovati svojim očima.

— Tko bi ovo napravio? Kako su ušli?

Policija je već bila na putu.

Tada je odlučio nazvati majku.

— Mama, dogodilo se nešto strašno! Netko nam je opljačkao stan!

S druge strane zavladala je kratka tišina.

A zatim se začuo potpuno miran glas.

— Nemoj dramatizirati, Kostice.

— Kako da ne dramatiziram?! Nestale su nam stvari!

— Pa nisu nestale. Kod nas su.

Kosta je zanijemio.

— Što si rekla?

— Rekla sam da su kod nas. Ja i Vasenjka malo smo pregledali stan i uzeli ono što nama treba, a vama ionako nije nužno.

Marina je vidjela kako njezinu suprugu lice postaje blijedo.

— Mama… — prošaptao je. — Ti si uzela naše stvari?

— Pa naravno! Tko bi drugi? Nemoj se sada uzrujavati zbog nekoliko sitnica.

— Nekoliko sitnica?! Uzeli ste televizor, kuhinjske uređaje, posuđe, hranu, Marinine stvari!

— I što onda?! — odbrusila je majka. — Ti si moj sin! Dužan si mi pomagati!

Kosta je osjetio kako mu srce divlja.

— Pomagao sam ti mjesecima! Plaćao sam račune, kupovao hranu, platio lječilište! Što još želiš od mene?!

— Pravu pomoć! A ne te tvoje mrvice! Uostalom, Vasenjka se planira oženiti. Trebat će mu stvari za novi dom!

Kosta je zatvorio oči.

U tom trenutku shvatio je nešto bolno.

Njegova majka nije smatrala da je učinila išta pogrešno.

Za nju njegova imovina nije bila njegova.

Njegov novac nije bio njegov.

Njegov trud nije imao vrijednost.

Sve što je stekao pripadalo je onome tko je to najglasnije zahtijevao.

— Mama, slušaj me vrlo pažljivo — rekao je tihim, ali čvrstim glasom. — Imaš dvadeset četiri sata da vratiš sve što ste odnijeli.

— Ne pada mi na pamet!

— Onda ću policiji reći tko je uzeo stvari.

Marija Ivanovna se nasmijala.

— Ti bi prijavio vlastitu majku?!

— Prijavit ću osobu koja je ušla u moj dom i odnijela moju imovinu bez dopuštenja.

— Nezahvalniče! Nakon svega što sam učinila za tebe!

— Što si učinila, mama? — upitao je, a glas mu je zadrhtao. — Jesi li ikada pitala kako sam nakon tatine smrti? Jesi li ikada pomislila da i ja imam dijete koje trebam uzdržavati? Jesi li se ikada zapitala koliko radim da bismo Marina i ja imali ovo što imamo?

Majka je ljutito otpuhnula.

— Nemoj mi držati predavanja!

— Ne držim ti predavanje. Posljednji put ti dajem priliku da vratiš naše stvari.

— Neću vratiti ništa! I zapamti, od danas za mene više nemaš majku!

Prekinula je poziv.

Nekoliko trenutaka poslije blokirala je njegov broj.

Kosta je ostao stajati nasred dnevne sobe s telefonom u ruci.

Marina mu je prišla.

— Što je rekla?

Pogledao ju je očima punim boli.

— Moja majka i brat… Oni su sve odnijeli.

Marina je pokrila usta rukom.

— Ne mogu vjerovati…

— Ni ja — odgovorio je.

Zatim je sjeo na kauč i spustio glavu među dlanove.

— Cijelo vrijeme sam mislio da im pomažem jer su moja obitelj. A oni su samo čekali priliku da uzmu još više.

Marina je sjela pokraj njega.

— Kosta, pogledaj me.

Podigao je glavu.

— Nisi pogriješio zato što si želio pomoći majci. Ali pogriješio bi kada bi joj dopustio da nas i dalje uništava.

Te riječi pogodile su ga snažnije od svih majčinih uvreda.

Jer Marina je bila u pravu.

Sljedećeg dana Kosta je otišao u policiju i objasnio što se dogodilo.

Ispričao je kako je majci povjerio rezervne ključeve, a ona je bez njegova dopuštenja odnijela stvari iz stana.

Priložio je račune za uređaje, fotografije stana i popis nestalih predmeta.

Kada su policajci nekoliko dana poslije pokucali na vrata Marije Ivanovne, bila je potpuno zatečena.

— Što želite? — upitala je nervozno.

— Postupamo po prijavi vašeg sina zbog nestalih stvari iz njegova stana.

Marija Ivanovna gotovo je ispustila šalicu iz ruke.

— Kakvoj prijavi?! Pa ja sam mu majka!

— To ne znači da smijete uzimati njegovu imovinu bez dopuštenja.

Vasilije je izašao iz sobe.

— Mama, što se događa?

Policajac je pogledao televizor koji je stajao na kuhinjskom ormariću.

— Je li ovo jedan od predmeta navedenih u prijavi?

Marija Ivanovna pokušala je nešto objasniti.

— Pa… To je obiteljska stvar! Sin nam je to dao!

— Nije nam dao! — izletjelo je Vasiliju. — Mama je rekla da možemo uzeti!

Majka ga je pogledala kao da bi ga najradije zadavila.

— Vasenjka, šuti!

Ali bilo je prekasno.

Tijekom postupanja pronađen je velik dio nestalih stvari. Morali su ih vratiti, a zbog prijave su se suočili i sa zakonskim posljedicama.

Kada je Kosta napokon dobio natrag televizor, kuhinjske uređaje i dio posuđa, nije osjećao nikakvu pobjedu.

Samo golem umor.

Jer neke stvari bilo je moguće vratiti.

Ali povjerenje nije.

Marija Ivanovna nikada nije priznala krivnju.

Naprotiv, počela je rodbini i susjedima pričati kako ju je vlastiti sin ponizio i poslao policiju na nju.

— Ja sam ga rodila! Odgojila! A on me prijavio zbog nekoliko tanjura i starog televizora! — žalila se svakome tko ju je htio slušati.

Vasilije je također širio priče o bratovoj okrutnosti.

No Kosta se više nije pokušavao opravdavati.

Nije zvao.

Nije slao novac.

Nije odgovarao na uvredljive poruke koje su mu povremeno stizale preko drugih članova obitelji.

Prvi put u životu odlučio je zaštititi vlastiti dom.

Jedne večeri, nekoliko tjedana nakon svega, sjedio je s Marinom u dnevnoj sobi.

Njihov sin mirno je spavao, a na stolu su stajale dvije šalice čaja.

Marina je pogledala prema ulaznim vratima na kojima je sada bila nova brava.

— Znaš — rekla je tiho — još uvijek ne mogu vjerovati da smo ključeve dali tvojoj majci. Bolje bi bilo da smo ih ostavili susjedima.

Kosta se tužno nasmiješio.

— Znam.

Neko vrijeme oboje su šutjeli.

Zatim je Marina spustila ruku na njegovu.

— Žao mi je što se sve ovako završilo. Znam koliko ti je teško.

— Najgore je što sam godinama pokušavao zaslužiti njezinu ljubav — priznao je. — Mislio sam da će me, ako budem dovoljno dobar sin, jednom pogledati onako kako je gledala Vasilija.

Marini su se oči napunile suzama.

— Kosta…

— Ali sada razumijem. Nije bilo važno koliko sam davao. Nikada ne bi bilo dovoljno.

Pogledao je prema vratima dječje sobe.

— Moj otac je cijeli život radio dok ga posao nije odveo u grob. A ja sam polako počeo živjeti isto tako. Uvijek za druge. Uvijek s osjećajem krivnje.

Duboko je udahnuo.

— Neću dopustiti da i moj sin jednog dana ostane bez oca zato što ja nisam znao reći ne.

Marina ga je zagrlila.

Te večeri nisu više razgovarali o nestalim stvarima, novcu ni policiji.

Razgovarali su o budućnosti.

O tome kamo će sljedeće godine na odmor.

O sinu koji uskoro kreće u školu.

O svim malim stvarima koje su godinama odgađali jer je netko drugi uvijek imao važnije potrebe.

A Kosta je napokon osjetio mir.

Nije više imao potrebu dokazivati majci da je dobar sin.

Znao je da je učinio sve što je mogao.

I znao je da njegova supruga i dijete zaslužuju čovjeka koji će svoju ljubav, vrijeme i snagu najprije posvetiti njima.

Jer prava obitelj nije ona koja ima ključ tvoga doma i pravo na tvoje prezime, nego ona koja nikada ne bi zloupotrijebila tvoje povjerenje — a Kosta je napokon shvatio da ponekad moraš zatvoriti vrata pred vlastitom rodbinom kako bi sačuvao mir i sreću ljudi koji te istinski vole.

Visited 80 times, 1 visit(s) today
Ocijenite ovaj članak
( Пока оценок нет )