Svekrva je mog muža razbaštinila a zatim od nas zatražila 200 tisuća za renoviranje svoje kuće.

Obiteljske priče

SVEKRVA JE MOM MUŽU ODUZELA NASLJEDSTVO, A ONDA OD NAS ZAHTIJEVALA 200 TISUĆA RUBALJA ZA RENOVIRANJE KĆERINA STANA — ALI NIJE ZNALA GDJE RADIM I KOLIKO ĆE JE TA POHLEPA SKUPO STAJATI

— Zar ti je toliko teško izuti te prljave cipele prije nego što uđeš u kuću?! — povikala sam, stežući mokru krpu u ruci. — Jučer sam na koljenima ribala ove pločice, a ti sada unosiš blato kao da ulaziš u štalu!

Moja svekrva, Galina Vasiljevna, nije se čak ni osvrnula.

Teško dišući, dovukla je dvije velike staklenke domaćeg povrtnog namaza i spustila ih ravno na naš novi, lakirani drveni prozor. Ispod jedne staklenke odmah se pojavila ljepljiva narančasta mrlja.

— Joj, Olja, nemoj me gnjaviti! Zglobovi me toliko bole da se jedva saginjem — promrmljala je, a zatim pogledom prešla preko naše prostrane, ostakljene verande. — Koliko samo prostora imate! A moja jadna Svetlana guši se u onom malom stanu od devetnaest kvadrata. Mogli biste joj barem preko ljeta ustupiti jednu sobu. Ionako vam pola kuće zjapi prazno.

Osjetila sam kako mi se krv penje u obraze.

— Te sobe namijenjene su našoj budućoj djeci — odgovorila sam odlučno. — A verandu smo uredili kako bismo ovdje mogli sjediti, piti čaj i uživati u miru. Nismo je gradili da bismo skladištili tuđe stvari.

U tom trenutku pojavio se moj muž Sergej.

Na sebi je imao staru sivu majicu umrljanu motornim uljem. Cijelo jutro popravljao je generator u garaži.

Prišao je majci i nježno je zagrlio, ali ona se izmaknula kao da ju je dodirnuo stranac.

— Eto, vidiš, sine! — uzdahnula je teatralno. — Živiš kao bogataš, a vlastita majka mora paziti gdje će sjesti! Žena te potpuno uzela pod svoje. Ali nisam došla zbog toga. Moramo ozbiljno razgovarati.

Nešto u njezinu glasu natjeralo me da zastanem.

Znala sam taj ton.

Kad god bi Galina Vasiljevna izgovorila riječi „moramo razgovarati”, netko je na kraju morao platiti.

Najčešće mi.

Povukla sam se u kuhinju, ali nisam mogla potpuno isključiti njihove glasove.

Pola sata poslije svekrva je otišla, ostavivši za sobom blatnjave tragove i neugodan osjećaj koji se uvukao u svaki kutak naše kuće.

Sergej je ostao sjediti za stolom.

Pred njim je stajala šalica ohlađenog čaja. Gledao je u nju kao da se na njezinu dnu nalazi odgovor na pitanje koje ga je upravo slomilo.

— Sergej? — tiho sam upitala. — Što se dogodilo?

Nije odgovorio.

Sjela sam nasuprot njemu.

— Reci mi.

Duboko je udahnuo.

— Mama je prepisala djedov stan na Svetlanu.

Na trenutak nisam razumjela što govori.

— Koji stan?

— Djedov trosobni stan u Sobornoj ulici. Danas su preuzeli dokumente. Sve je gotovo.

Osjetila sam kao da mi je netko izbio zrak iz pluća.

Taj stan u samom središtu Rjazanja godinama je bio predmet obiteljskog dogovora.

Nakon smrti djeda Pavla trebao se prodati, a novac podijeliti između Sergeja i njegove sestre Svetlane.

Tako je barem svekrva obećavala.

I to ne jednom.

Sjedila je upravo za našim kuhinjskim stolom, jela moju pitu od jabuka i uvjeravala nas da će sve biti pošteno.

A Sergej?

Moj je muž posljednje dvije godine djedova života gotovo svaki vikend provodio uz njega.

Kupovao mu je namirnice, čistio stan, mijenjao pelene i nosio ga u kupaonicu kada starac više nije mogao hodati.

Ponekad bi se vratio kući toliko iscrpljen da bi zaspao u odjeći.

Svetlana je za to vrijeme dolazila možda tri puta.

Jednom je donijela vlažne maramice, a zatim od djeda tražila novac za gorivo.

I sada je ona dobila sve.

— Ali… kako? — jedva sam izgovorila. — Zar nismo dogovorili da ćemo novac podijeliti? Nama je trebao za novi krov i plin, a Svetlani za njezin stan!

Sergej je samo kimnuo.

— Mama kaže da nama novac nije potreban.

— Molim?!

Bez riječi mi je pružio telefon.

Na zaslonu je bila poruka njegove majke u obiteljskoj grupi.

„Kakav ti dio nasljedstva tražiš? Ti i Olga živite u ogromnoj kući! Ona je od tete naslijedila zemljište i novac, sve vam je sređeno. A moja jadna Svetlana nema ništa. Ti si muškarac, moraš pomoći sestri. Ili si se toliko naviknuo živjeti na račun bogate žene da si potpuno izgubio obraz?”

Ispod poruke Svetlana je dodala:

„Braco, nemoj biti škrt! Tvoja žena dobro zarađuje. Opet će zaraditi!”

Čitala sam te riječi nekoliko puta.

Nije me boljelo samo to što su nas prevarile.

Boljelo me što su čovjeka koji je godinama požrtvovno njegovao bolesnog djeda nazvale beskorisnim parazitom.

Pogledala sam Sergeja.

Ruke su mu bile stisnute u šake, a u očima mu je stajala ona posebna, nijema bol koju čovjek osjeti kada ga izdaju oni od kojih je očekivao ljubav.

Te večeri prvi put nisam znala kako utješiti vlastitog muža.

A onda se dogodilo nešto još gore.

Kasno navečer pronašla sam ga u mračnoj kuhinji.

— Dakle, ja sam samo parazit — promrmljao je.

Upalila sam svjetlo.

— Sergej, nemoj govoriti gluposti.

— Ali istina je, zar ne? — podignuo je pogled. — Kuća je tvoja. Zemljište je tvoje. Novac kojim smo počeli graditi bio je tvoj. Čak su i ove proklete pločice tvoje!

— Ovu smo kuću gradili zajedno!

— Na tvojem zemljištu, Olga! Tvojim novcem! Ako me sutra izbaciš, nemam kamo otići. Nemam čak ni jedan jedini kvadrat koji pripada meni.

Prišla sam mu, ali ustao je tako naglo da je stolac zaškripao po podu.

— Mama je možda okrutna, ali barem mi je otvorila oči.

Te riječi pogodile su me snažnije od bilo koje uvrede.

— Dakle, tvoja te majka opljačkala, ponizila i izdala, a sada sam ja kriva?

Nije odgovorio.

Otišao je u spavaću sobu i zatvorio vrata.

Te noći ležali smo okrenuti leđima jedno drugome.

Između nas nije bilo samo nekoliko centimetara madraca.

Bila je to hladna, nevidljiva provalija koju su njegova majka i sestra namjerno otvorile.

Sljedeća tri dana gotovo nismo razgovarali.

Sergej je rano odlazio na posao, vraćao se kasno i satima ostajao u garaži.

A ja sam se pitala koliko još može izdržati brak u kojem tuđa pohlepa svakodnevno truje povjerenje.

Četvrtog dana stigao je novi udarac.

Bila je subota kada se pred našim vratima začula automobilska truba.

Izašla sam na trijem.

Pred ogradom je stajao stari automobil, a iz njega su izlazile Galina Vasiljevna i Svetlana.

Prtljažnik je bio prepun kutija, zahrđalih lopata, starih kanti i vreća zemlje.

— Domaćini, primajte stvari! — doviknula je svekrva kao da je sve već dogovoreno.

Svetlana je bez pozdrava počela unositi kutije na našu verandu.

— Stanite! — povikala sam i prepriječila im put. — Što to radite?!

— Ne dramatiziraj, Olga — odmahnula je svekrva. — Svetlana počinje renovirati stan. Rušit će zid između kuhinje i dnevne sobe, napravit će moderan otvoreni prostor. Njezine stvari moraju negdje stajati.

— I vi ste odlučile da će stajati kod nas?

— Pa imate dovoljno mjesta!

Svetlana je upravo vukla tešku vreću zahrđalog alata preko naših novih pločica.

Za njom je ostajao dubok siv trag.

— Makni to odmah! — povikala sam.

Svetlana se uspravila.

— Nemoj ti meni naređivati! Ovo je kuća mojeg brata!

— Ovo je moja kuća — odgovorila sam hladno. — I nitko vas nije pozvao da ovdje pravite skladište.

Svekrva je tada odložila kutiju i prekrižila ruke.

— Dobro. Kad si već tako raspoložena, odmah ćemo riješiti još jednu stvar.

Pogledala me ravno u oči.

— Svetlani treba dvjesto tisuća rubalja za renoviranje. Majstori traže predujam. Vi taj novac imate na računu, onaj koji ste štedjeli za krov. Podignite ga i dajte joj.

Nekoliko sekundi samo sam zurila u nju.

Zatim sam se nasmijala.

Ne zato što mi je bilo smiješno.

Nego zato što nisam mogla vjerovati tolikoj drskosti.

— Dakle, vašem sinu oduzeli ste nasljedstvo, svojoj kćeri dali cijeli stan, a sada želite da mi platimo njezino renoviranje?

— Posudit ćemo! — ubacila se Svetlana. — Vratit ćemo za tri godine. Možda i prije.

— Nećete dobiti ni jednu rublju.

Svekrvino lice promijenilo se u trenutku.

— Onda ćemo se Svetlana i ja doseliti ovamo!

— Molim?

— Čula si me! Na katu imate dvije prazne sobe. A ja sam još uvijek prijavljena na ovoj adresi! Imam stalno prebivalište ovdje i imam pravo živjeti u kući! Ako nas ne pustiš, pozvat ću policiju!

U tom trenutku iz garaže je izašao Sergej.

Zastao je ugledavši majku, sestru, prljave kutije i mene na vratima.

Galina Vasiljevna odmah je promijenila izraz lica.

Oči su joj se napunile suzama.

— Sine moj… — zajecala je. — Zar ćeš dopustiti da me tvoja žena izbaci na ulicu? Samo želimo pomoći Svetlani. Ako nemate srca dati novac, barem nas pustite da živimo ovdje.

Sergej je pogledao majku.

Zatim mene.

I izgovorio riječi od kojih mi se srce steglo.

— Olga… možda bismo joj ipak mogli dati novac. Krov može pričekati. Dobit ću bonus na poslu…

Tada sam shvatila.

Ako sada popustim, neće nam uzeti samo dvjesto tisuća rubalja.

Uzet će nam mir.

Dostojanstvo.

A možda i brak.

Duboko sam udahnula.

— Galina Vasiljevna, možete pozvati koga god želite. Ali sama prijava prebivališta ne znači da možete bez mojeg pristanka useliti Svetlanu u moju kuću.

Svekrva je otvorila usta, ali nisam joj dopustila da me prekine.

Okrenula sam se Sergeju.

— A ti me dobro poslušaj. Ako im daš i jednu jedinu rublju s našeg zajedničkog računa, možeš odmah spakirati kovčeg i otići s njima. Dosta je bilo!

Na verandi je zavladala potpuna tišina.

Sergej me dugo gledao.

Zatim je spustio pogled prema kutijama.

Prišao je prvoj, podignuo je i odnio prema automobilu.

— Sergej! — vrisnula je Svetlana. — Što radiš?!

— Vraćam vaše stvari.

— Ali mi smo obitelj!

Moj muž zastao je.

— Obitelj? — ponovio je tiho. — Dvije godine brinuo sam se o djedu dok si ti dolazila samo kada ti je nešto trebalo. Mama je obećala da ćemo nasljedstvo podijeliti, a onda ti je dala sve. I sada još tražite novac od moje žene?

Svetlana je problijedjela.

— Pa ti imaš kuću!

— Ne, Svetlana. Olga i ja imamo dom. A vi ste upravo pokazale koliko malo poštujete ono što smo zajedno stvorili.

Okrenuo se majci.

— Nećete dobiti novac. I nećete se useliti.

Svekrva je počela vikati, vrijeđati me i nazivati me zmijom koja je okrenula sina protiv vlastite krvi.

Ali Sergej više nije odgovarao.

Jednostavno je nastavio iznositi kutije.

Kada su napokon otišle, dugo sam stajala na verandi i gledala tragove koje su ostavile.

Mislila sam da je najgore prošlo.

Nisam ni slutila da će jedna Svetlanina objava na društvenim mrežama uskoro otkriti nešto mnogo opasnije od obiteljske svađe.

Te večeri popela sam se na kat i otvorila službeno prijenosno računalo.

Naime, postojala je jedna stvar koju moja svekrva nikada nije ozbiljno shvaćala.

Mislila je da sam samo žena koja dobro zarađuje, bavi se trgovinom i ima bogatu rodbinu.

Nikada se nije potrudila saznati čime se zapravo bavim.

A ja sam bila viša inspektorica državne stambene inspekcije.

Godinama sam nadzirala zakonitost građevinskih zahvata u stambenim zgradama.

Znala sam propise.

Znala sam postupke.

I, što je najvažnije, znala sam prepoznati kada nečija nepromišljenost može ugroziti ljudske živote.

Sjetila sam se svekrvinih riječi.

„Svetlana će srušiti zid između kuhinje i dnevne sobe.”

Odmah sam osjetila nelagodu.

Djedov stan nalazio se na prvom katu stare peterokatnice.

Dobro sam poznavala tu zgradu.

Zid koji je Svetlana namjeravala srušiti bio je nosivi.

Debeo gotovo četrdeset centimetara.

Na njemu je počivao velik dio konstrukcijskog opterećenja viših katova.

Otvorila sam dostupnu dokumentaciju i provjerila postoji li odobrenje za planiranu preinaku.

Nije ga bilo.

Zatim sam pogledala Svetlanin profil na društvenim mrežama.

I ondje pronašla objavu zbog koje su mi se ruke sledile.

„Sutra počinjemo rušiti onaj grozni zid! Napokon ću imati moderan stan u stilu potkrovlja! Našla sam odlične majstore koji rade jeftino!”

Ispod objave bila je fotografija dvojice radnika s velikim čekićima.

Zaledila sam se.

Ti ljudi nisu samo namjeravali napraviti nelegalnu preinaku.

Mogli su ugroziti cijelu zgradu.

A u toj su zgradi živjele obitelji.

Stariji ljudi.

Djeca.

Ljudi koji nisu ni slutili da se ispod njihovih stanova netko sprema razbijati nosivi zid.

Tada sam shvatila da više nije riječ o osveti ili obiteljskoj nepravdi.

Radilo se o sigurnosti.

U ponedjeljak ujutro otišla sam ravno nadređenom.

Na stol sam položila ispis Svetlanine objave, podatke o zgradi i dokumentaciju.

— Moramo hitno reagirati — rekla sam. — Planiraju rušiti nosivi zid na prvom katu, bez odobrenja i bez stručnog nadzora.

Moj nadređeni pregledao je papire.

Lice mu se smračilo.

— Jesi li sigurna?

— Jesam. Ako počnu razbijati taj zid, posljedice mogu biti katastrofalne.

Nakon provjere dokumentacije pokrenut je hitan inspekcijski postupak.

Zbog moje obiteljske povezanosti sa Svetlanom, konačne odluke donosili su nadređeni i drugi ovlašteni službenici.

U srijedu u deset sati ujutro inspekcijska ekipa, građevinski inženjer i policijski službenik stigli su pred stan u Sobornoj ulici.

Već na stubištu čula se zaglušujuća buka.

Bušilice.

Udarci čekića.

Lomljenje betona.

Susjedi su zabrinuto izlazili iz stanova.

— Što se događa? — upitala je starija žena s drugog kata. — Cijelo jutro tresu se zidovi. Čak su mi se pojavile pukotine iznad vrata!

Inženjer je odmah postao ozbiljan.

Nakon što nitko nije otvarao vrata, službenici su postupili prema ovlastima za hitnu intervenciju.

Kada su ušli, prizor je bio zastrašujući.

Stan je bio prekriven sivom cementnom prašinom.

Dvojica radnika već su napravila golem otvor u nosivom zidu.

Dijelovi armature virili su iz razbijenog betona.

A iznad njih, na spoju stropa i zida, protezala se tanka pukotina.

Inženjer je podignuo pogled i problijedio.

— Odmah prekinite radove! — povikao je. — Nitko više ništa ne smije dirati!

Svetlana je sjedila na prozorskoj dasci s limenkom energetskog pića.

Kada nas je ugledala, skočila je na noge.

— Što vi radite u mojem stanu?! Tko vam je dopustio da uđete?!

Zatim je ugledala mene.

Oči su joj se raširile.

— Olga?! Ti si dovela policiju?! Jesi li potpuno poludjela?!

Mirno sam pokazala službenu iskaznicu.

— Ovdje sam zbog službenog postupka, Svetlana. Radovi se moraju odmah zaustaviti.

— Ti se meni osvećuješ zbog nasljedstva!

— Ne. Tvoj brat i ja nemamo pravo odlučivati što će biti s djedovim stanom. Ali nitko nema pravo ugrožavati živote stanara.

Svetlana je počela vikati da je stan njezin i da može raditi što želi.

Tada joj je prišao inženjer.

— Gospođo, ovo je nosivi zid. Već ste oštetili konstrukciju. Razumijete li da bi nastavak radova mogao ugroziti ljude u cijelom ulazu?

Prvi put toga dana ostala je bez riječi.

Ubrzo su radovi obustavljeni, oštećenja dokumentirana, a pokrenuti su odgovarajući upravni i sudski postupci.

Nalaz stručnjaka bio je porazan.

Nije bilo dovoljno jednostavno zazidati otvor.

Oštećenu konstrukciju trebalo je sanirati prema posebnom projektu, uz čelična ojačanja i radove specijaliziranih izvođača.

Procijenjeni trošak?

Milijun i sedamsto tisuća rubalja.

Gotovo devet puta više od iznosa koji su od nas tražile za renoviranje.

Kada je Svetlana čula brojku, briznula je u plač.

— Odakle meni toliki novac?!

Nitko joj nije mogao dati odgovor koji je željela.

Zbog ozbiljnosti oštećenja uslijedila su ograničenja raspolaganja nekretninom u okviru postupka, a sanacija je postala obveza koju nije mogla izbjeći.

Sljedećih nekoliko tjedana za Svetlanu i Galinu Vasiljevnu pretvorilo se u noćnu moru.

Majstori koje je Svetlana angažirala nestali su čim su shvatili koliko je situacija ozbiljna.

Stručni izvođači tražili su velik predujam.

Svetlana nije imala dovoljno novca.

A svekrva?

Žena koja je svojeg sina nazvala parazitom sada je morala podići velik kredit, založivši vlastiti jednosobni stan.

Gotovo sav novac otišao je na sanaciju oštećene konstrukcije.

Tri tjedna radnici su postavljali čelična ojačanja i popravljali štetu.

Svetlanin san o luksuznom stanu pretvorio se u dugove, račune i sudske obveze.

A Sergej?

Moj muž u početku nije mnogo govorio.

Jedne večeri sjedio je pokraj mene na verandi i dugo gledao prema vrtu.

Zatim je tiho rekao:

— Znaš što me najviše boli?

Odmahnula sam glavom.

— Nije stan. Nije novac. Nego to što sam cijelog života pokušavao zaslužiti majčinu ljubav. A ona je uvijek imala cijenu koju nikada nisam mogao platiti.

Stisnula sam mu ruku.

— Nisi morao zaslužiti njezinu ljubav, Sergej.

Oči su mu zasuzile.

— Znam. Ali trebalo mi je četrdeset godina da to shvatim.

Te večeri prvi put nakon dugo vremena zagrlio me bez gorčine.

I znala sam da se moj muž polako vraća sebi.

Prošla je godina.

Jesen je stigla tiho, s hladnim kišama i mirisom mokrog lišća.

Naša je veranda ponovno bila lijepa i uredna.

Sergej je sam popravio ogrebotine na pločicama.

Krov smo napokon obnovili, iako smo morali dulje štedjeti.

U kutu je stajao novi samovar, a zrakom se širio miris čaja od mente i ribizova lišća.

Sjedili smo jedno pokraj drugoga, slušajući kišu kako udara po krovu.

Tada je zazvonio moj telefon.

Nepoznat broj.

Javila sam se i uključila zvučnik.

— Halo?

S druge strane začulo se teško, isprekidano disanje.

Zatim jecaj.

— Oljenka… dušo moja…

Prepoznala sam glas.

Galina Vasiljevna.

Ali sada nije zvučala kao žena koja je nekada ulazila u našu kuću i izdavala naredbe.

Zvučala je umorno.

Slomljeno.

Gotovo neprepoznatljivo.

— Olga, oprosti nam… — zajecala je. — Pogriješile smo. Strašno smo pogriješile.

Nisam odgovorila.

Nastavila je govoriti.

— Svetlana je izgubila stan zbog dugova i ovršnih postupaka. Sada živi sa mnom. Spavamo na jednom kauču. Banka mi uzima gotovo sve od mirovine. Nemamo ni za normalnu hranu…

Sergej je nepomično slušao.

— Olga, molim te… pustite Svetlanu da živi kod vas. Samo neko vrijeme. Imate dvije prazne sobe na katu. Ona je ipak Sergejeva sestra. Krv nije voda…

Zatvorila sam oči.

Prije godinu dana te iste žene stajale su na našoj verandi, zahtijevale naš novac i prijetile da će nam se useliti protiv naše volje.

Tada su nas nazivale bogatašima, škrticama i parazitima.

A sada su se pozivale na obitelj.

Pogledala sam Sergeja.

Nisam mu željela govoriti što da učini.

Ovaj put odluka je morala biti njegova.

Polako je odložio šalicu čaja.

Uzeo je telefon iz moje ruke.

— Mama — rekao je mirno.

— Sine moj! — uzviknula je svekrva. — Znala sam da me nećeš ostaviti! Ti si moje dobro dijete, moj jedini oslonac…

Sergej ju je prekinuo.

— Mama, sjećaš li se što si mi rekla kada si stan prepisala Svetlani?

Nastala je tišina.

— Sergej, nemoj sada o tome…

— Rekla si da sam parazit. Da živim na račun svoje žene. Da nisam pravi muškarac.

— Bila sam ljuta, sine…

— A sjećaš li se koliko sam puta nosio djeda u kupaonicu? Koliko sam noći proveo uz njega kada nije mogao spavati od bolova?

S druge strane čulo se samo disanje.

— Nikada nisam tražio nagradu za to — nastavio je. — Radio sam to jer sam ga volio. Ali vi ste moju dobrotu protumačile kao slabost.

— Sine, molim te…

— Olga i ja gradili smo ovaj dom godinama. Svaki zid, svaka pločica, svaki komad namještaja ima svoju priču. A vi ste došle i ponašale se kao da vam sve pripada.

Svekrva je počela plakati još glasnije.

— Pa zar ćeš ostaviti vlastitu majku?!

Sergej je pogledao prema našem vrtu.

Zatim je izgovorio riječi koje nikada neću zaboraviti.

— Mama, mogu ti pomoći pronaći savjetovalište za dugove i provjeriti kakvu pomoć možeš dobiti. Ali Svetlana se neće useliti u našu kuću. Ni ti. To više nikada neće biti predmet rasprave.

— Ali imate toliko mjesta!

Sergej je tužno uzdahnuo.

— Imamo, mama. Ali više nemamo mjesta za ljude koji našu ljubav smatraju svojom imovinom.

Svekrva je nešto pokušala reći.

On je samo dodao:

— Naša su vrata zatvorena. Molim te, poštuj to.

Prekinuo je poziv.

Nekoliko trenutaka sjedili smo u tišini.

Kiša je tiho bubnjala po krovu koji je Sergej obnovio vlastitim rukama.

Zatim se okrenuo prema meni.

— Oprosti mi, Olga.

— Za što?

— Što sam dopustio da me uvjere kako nisam dovoljno vrijedan. I što sam zbog toga počeo sumnjati u tebe.

Oči su mi se napunile suzama.

— Sergej, nikada nisam trebala bogatog muža. Trebala sam čovjeka koji će stajati uz mene kada postane teško.

Nježno me zagrlio.

— Onda ću se truditi da više nikada ne stojiš sama.

Naslonila sam glavu na njegovo rame.

I prvi put nakon mnogo mjeseci osjetila sam da je naša kuća ponovno postala ono što je oduvijek trebala biti.

Dom.

Ne mjesto na kojem se dijeli nasljedstvo.

Ne mjesto na kojem se ljubav kupuje novcem.

Nego mjesto na kojem se dvoje ljudi međusobno poštuju, štite i biraju jedno drugo čak i onda kada ih cijeli svijet pokušava razdvojiti.

A Galina Vasiljevna i Svetlana napokon su naučile lekciju koju nijedno bogatstvo ne može kupiti.

**Jer najveće siromaštvo nije ostati bez novca i nasljedstva, nego vlastitom pohlepom izgubiti ljude koji bi te nekoć voljeli i onda kada nisi imao ništa.**

Visited 451 times, 10 visit(s) today
Ocijenite ovaj članak
( Пока оценок нет )