Muž je uzeo moju haljinu za svoju sestru. Ja sam uzela natrag novac namijenjen proslavi rođendana njegove majke.

Zanimljivosti

HALJINA KOJU NISAM HTJELA POKLONITI

„Daj haljinu Elviri. Tebi je sasvim dovoljna i bluza.“

Viktor je to rekao, a da me nije ni pogledao. Stajao je na vratima spavaće sobe, u jednoj ruci držeći šalicu kave, a u drugoj mobitel.

Ja sam ispred sebe držala navlaku s novom haljinom. Htjela sam je još jednom pogledati na dnevnom svjetlu i uživati u svojoj kupnji.

Bila je smaragdnozelena, izrađena od gustog, mekanog materijala, s otvorenim izrezom koji je lijepo otkrivao ramena i rukavima do zapešća. Sezala je ispod koljena. Čim bi je odjenula, osjetila bi potrebu da se uspraviš, podigneš glavu i osjećaš ljepše.

Da bih je mogla kupiti, radila sam devet subota zaredom u skladištu, obavljajući inventuru. Zaradila sam trideset i jednu tisuću. Devet subota iz svojeg života, devet jutara kada sam mogla dulje spavati, devet dana tijekom kojih su se drugi odmarali, a ja brojila kutije i robu.

Kod kuće sam odrezala etiketu i spremila je u staru kutiju za cipele. Znala sam da je to glupo. Ali željela sam zapamtiti koliko me stajao taj mali dar samoj sebi.

Prodavačica u trgovini, ne podignuvši pogled s blagajne, rekla mi je:

„Jako vam lijepo stoji.“

Bio je to jedini kompliment koji sam čula te jeseni.

„A zašto bih je trebala dati Elviri?“ upitala sam. „Hajdemo prvo razgovarati.“

„Nemoj opet počinjati. Za dva tjedna moja majka slavi sedamdeseti rođendan. Eli nakon razvoda nema što odjenuti. Samo neke bluze i stare veste. Ne može se ni pogledati u ogledalo. Moja majka želi da joj kći lijepo izgleda za stolom. Pa samo je jedna večer u pitanju. Zar ti je toliko teško?“

„Nije mi teško pomoći. Ali i meni treba ta haljina za tu večer. Upravo sam je zato i kupila.“

Viktor je uzdahnuo.

„Odjeni suknju i onu lijepu bluzu. Tako uvijek izgledaš pristojno. Osim toga, Galina, imaš pedeset jednu godinu, a ne dvadeset pet.“

Nikada prije nije spominjao moje godine tijekom naših razgovora. Ali u tom je trenutku, očito, odlučio da mu je to najjači argument.

„Ne“, mirno sam odgovorila. „Haljinu sam kupila svojim novcem. I ja ću je nositi.“

„Znači, želiš uništiti obitelj zbog komada tkanine?“

Spustio je šalicu na noćni ormarić, točno na moj ručno izrađeni milje.

Viktoru su bile pedeset tri godine. Vozio je kamion i prevozio prehrambene proizvode u razne gradove u okolici. Nije bio loš čovjek. Jednostavno se naviknuo vjerovati da u njegovoj kući odlučuje onaj tko posljednji i najglasnije kaže svoje.

Za rođendan njegove majke gotovo sam sve organizirala ja. Ja sam pronašla salu, potpisala ugovor i sa svoje osobne bankovne kartice uplatila predujam od osamdeset četiri tisuće.

Viktor je obećao vratiti polovicu nakon što dobije predujam plaće.

On je imao obećanja. Ja sam imala potvrde o uplati.

Pažljivo sam ponovno objesila haljinu u ormar kako se ne bi izgužvala.

„Sutra će Eli navratiti. Lijepo ćete se dogovoriti kao normalni ljudi“, rekao je i otišao u kuhinju.

Za njega je razgovor bio završen.

Za mene je, međutim, nešto tek počinjalo.

Sljedećeg jutra sama sam nazvala Elviru.

„Bok, Galina, samo mi nemoj reći da si se predomislila\!“ izgovorila je bez pozdrava.

„Nisam se predomislila. Neću ti dati haljinu.“

S druge strane nastala je tišina.

„Ali Vitya mi je rekao da si pristala\!“

„Vitya ti je lagao.“

Elvira je imala četrdeset šest godina. Bila je razvedena i radila kao voditeljica u trgovini kozmetikom. Nije bila loša osoba, ali navikla se stalno nešto tražiti od drugih i smatrati sasvim normalnim da će se uvijek pronaći netko tko će joj pomoći.

„Galina, pokušaj me razumjeti. Tri godine nisam nigdje izašla. Pa to je mamin rođendan. Zar da sjedim u staroj bluzi? Tražim samo jednu večer\! U subotu ću ti je vratiti, očišćenu.“

„Neću ti dati haljinu. Ali možemo zajedno otići u kupnju. Pomoći ću ti pronaći nešto lijepo.“

„A kojim novcem?“

Gorko se nasmijala i prekinula vezu.

Iste večeri nazvala me svekrva, Zoja Fjodorovna.

„Galina, draga moja, nemoj se ljutiti, ali učini uslugu jednoj staroj ženi. Elviri je teško. Ti možeš odjenuti lijepu bluzu i staviti broš. U tvojim godinama elegancija je ionako važnija od haljina.“

„Kupila sam je svojim novcem, Zoja Fjodorovna.“

„Znam, znam. Ne govorim ništa loše. Ti si pametna. Shvatit ćeš.“

Prekinula je vezu s onom ljubaznošću koja ne ostavlja nimalo prostora za prigovor.

U našoj obitelji stvari su oduvijek funkcionirale tako: što su ti nježnije govorili, to su odlučnije namjeravali napraviti po svome.

U ponedjeljak ujutro, dok sam se spremala za posao, Viktor se pojavio u hodniku.

„Eli će danas poslijepodne navratiti isprobati haljinu. Budi kod kuće.“

Nije me pitao. Samo me obavijestio.

I tada sam shvatila da njih moje mišljenje uopće ne zanima.

Elvira je stigla nešto poslije sedam, u visokim potpeticama i s kutijom kolača u rukama.

„Galina\! Samo sam nakratko svratila\!“

Ušla je ne izuvši cipele i odmah krenula prema spavaćoj sobi.

Stigla sam stati pred vrata.

„Eli, saslušaj me. Neću ti dati haljinu. Ali imam prijedlog. U subotu ćemo zajedno otići u trgovački centar. Izabrat ćeš što ti se sviđa, a ja ću ti dati deset tisuća da kupiš nešto svoje.“

„Ne želim ništa drugo. Želim baš ovu.“

„Zašto ne razumiješ?“

„Zato što mi je Vitya pokazao tvoju fotografiju\! Znam koliko je lijepa\! A ta boja je upravo ona koju sam oduvijek željela\!“

U tom se trenutku iz kuhinje pojavio Viktor.

„Eto, vidiš? Žena te nešto zamoli, a ti odmah radiš cijelu dramu. Nudiš joj deset tisuća? Odlično\! Daj joj taj novac za cipele i frizera. Neka uzme haljinu. Ti ćeš si jednom kasnije kupiti drugu. Znaš ti već kako se snaći.“

Ostala sam ga gledati.

U jednoj je rečenici odlučio kome pripada moja haljina, kako će se trošiti moj novac i što bih ja trebala raditi sa svojim životom.

„Ne“, rekla sam. „Novac ću joj dati da kupi nešto svoje. Haljina ostaje ovdje.“

Elvira je spustila pogled.

„Barem ćemo pojesti kolač“, promrmljala je i otišla u kuhinju.

Sjedili smo nas troje za stolom. Nitko nije ni dotaknuo kolač.

Viktor je gledao u mobitel. Elvira je pogledavala prema spavaćoj sobi. Ja sam gledala u posudu za šećer i razmišljala kako sutra opet moram ustati u šest.

Kad je odlazila, Elvira se zaustavila pred ogledalom.

„Ne radim ovo zbog sebe, Galina. Radim to zbog naše majke.“

Vrata su se zalupila.

U petak, dok sam na poslu provjeravala račune, stigla mi je obavijest iz banke.

Viktor je s dodatne kartice koju sam mu dala za kupnju namirnica prebacio Elviri šesnaest tisuća.

U opisu transakcije pisalo je: „Za cipele i frizera“.

Dugo sam gledala u zaslon mobitela.

Svoj dio za najam sale, četrdeset dvije tisuće, još uvijek mi nije platio. Obećavao je svakog petka. Prvo prošlog, a zatim ovog.

Meni je davao obećanja.

Sestri je davao moj novac.

Navečer sam ga pronašla u njegovu kamionu, parkiranom u dvorištu. Sjedio je na vozačkom mjestu i jeo pecivo.

Sjela sam na suvozačko mjesto.

„Prebacio si Elviri šesnaest tisuća s mojeg računa. A svoj dio za salu još mi nisi vratio.“

„Vratit ću ti kad dobijem predujam. Rekao sam ti.“

„Znaš što, Vitya? Ja na poslu sve brojim. I novac i robu. Ništa ne zaboravljam.“

Ostao je šutjeti.

Zatim je progovorio gledajući kroz vjetrobransko staklo.

„Moja majka slavi sedamdeseti rođendan. Ja sam njezin jedini sin. Sama nas je odgojila. Noću je čistila stubišta u zgradama samo da nama ništa ne nedostaje. Ne želim da sjedi za stolom i tužno gleda svoju kćer. Ne želim to, Galina. Neću joj moći objasniti.“

Na trenutak sam poželjela uzeti ga za ruku.

Nisam to učinila.

Sjetila sam se Zojе Fjodorovne kako dolazi vlakom s golemom vrećom krumpira i nikada ne ulazi u naš stan a da prethodno ne pokuca. Sjetila sam se i lonca juhe koji mi je donijela kada mi je umrla majka.

Nije sve bilo loše.

Ali više nisam mogla glumiti da ne vidim što se događa.

„U redu“, rekla sam. „Pomoći ću Elviri novcem, kao što sam obećala. Ali haljina ostaje moja. A do srijede u pet sati želim da mi vratiš četrdeset dvije tisuće za salu. Srijeda je posljednji dan kada mogu otkazati rezervaciju i dobiti cijeli predujam natrag.“

„Znači, postavljaš mi uvjete zbog moje majke?“

„Ne. Postavljam uvjete zbog svojeg novca.“

Nije odgovorio.

Te večeri, malo prije ponoći, ugledala sam kako mu se mobitel na stolu osvijetlio.

Poruka je bila od Elvire:

„Dakle, uzimamo je u srijedu?“

Nisam razumjela na što točno misli.

Ali nešto u meni počelo je slutiti da ne razgovaraju samo o haljini.

U srijedu sam se vratila s posla ranije.

Ušla sam u spavaću sobu i ukočila se.

U ormaru je visjela samo prazna vješalica.

Navlaka za haljinu bila je bačena na krevet, presavijena napola.

Viktor ju je uzeo.

Bez pitanja. Bez ikakve poruke.

Odmah sam ga nazvala.

„Odvezao sam je Eli“, rekao je kao da mi javlja da je kupio kruh. „Isprobat će je i otići frizeru. Vratit će ti je očišćenu nakon rođendana. Nemoj raditi histeriju.“

„Uzeo si moju haljinu iz ormara bez mojeg dopuštenja.“

„Pa i ovo je moja kuća\!“

„Kuća može biti naša. Ali haljinu sam kupila ja.“

Prekinuo je vezu.

Nazvala sam Elviru.

„Galina, nemoj vikati. Vitya mi je rekao da si u posljednji trenutak pristala.“

„Nisam pristala. Želim da mi je danas vratiš.“

„Ne mogu. Kod frizera sam. Već su mi nanijeli boju. Vratit ću ti je u subotu.“

Ubrzo me nazvala svekrva.

„Galina, jesi li vidjela fotografiju? Elvira izgleda prekrasno\! Odlično joj pristaje\! Boja mora, izrez, dugi rukavi… Kao da je šivana baš za nju\!“

Na trenutak sam ostala bez daha.

„Zoja Fjodorovna, jeste li je vidjeli?“

„Naravno\! Vitya mi je pokazao fotografiju čim si je kupila.“

„Koju fotografiju?“

„Onu koju ti je snimio u hodniku. Sjećaš se? Smijala si se. Eli i ja odmah smo zaključile da bi joj haljina odlično pristajala. Ti si možeš kupiti drugu. Ne govorim to iz zlobe.“

Tada sam se sjetila.

One večeri kada sam se vratila iz trgovine, Viktor me fotografirao u hodniku.

„Za uspomenu“, rekao je.

Nije to bila uspomena.

Bila je to prva fotografija haljine namijenjene njegovoj sestri.

O svojoj su haljini odlučili istoga dana kada sam je donijela kući.

Samo su čekali pravi trenutak da mi priopće svoju odluku.

Spustila sam telefon.

Sjela sam na rub kreveta i počela računati.

Devet subota rada.

Trideset jedna tisuća za haljinu.

Osamdeset četiri tisuće predujma za salu.

Šesnaest tisuća za Elvirine cipele i frizera.

I jedanaest cijelih dana koje sam potrošila pokušavajući sve riješiti dobrotom.

Tada sam shvatila da je moja dobrota svima postala zgodna navika.

Rok koji sam dala Viktoru nije bio prijetnja.

Bio je to posljednji pokušaj da pokaže kako me poštuje.

Do srijede u pet sati još sam mogla dobiti cijeli predujam natrag. Nakon toga novac bi bio izgubljen.

Nisam željela pokvariti rođendan svoje svekrve. Nisam željela rastužiti ženu koja mi je nekoć pomogla kada mi je umrla majka.

Ali više nisam željela ni neprestano povrjeđivati samu sebe samo zato da bi svi ostali bili zadovoljni.

Nazvala sam kolegicu Ninu.

„Nina, idem otkazati rezervaciju sale.“

„To je tvoja odluka. Ali što je ta starija žena kriva?“

Nakratko je zašutjela.

„Znaš što? Predomislila sam se. Jesi li mu dala rok?“

„Do danas.“

„Onda si već učinila više nego što je trebalo. Očekuješ li da će te početi poštovati zato što stalno popuštaš? On tvoju dobrotu ne vidi kao dobrotu. Vidi je kao nešto što mu je zgodno.“

Prekinula je vezu.

Izašla sam iz autobusa i prešla cestu.

Natpis sale „Berež“ vidio se kroz mokri snijeg.

Bilo je četiri i dvadeset.

Imala sam još četrdeset minuta.

Voditeljica sale zvala se Regina. Bila je mlada, ljubazna i mirisala je na blagi parfem.

„Želim otkazati subotnju proslavu“, rekla sam.

Pružila sam joj ugovor i osobnu iskaznicu.

„Jeste li sigurni? Već ste uplatili predujam. Ako otkažete danas, imate pravo na povrat cijelog iznosa. Od sutra ćete izgubiti novac.“

„Sigurna sam.“

Regina je pogledala ugovor.

„Moram obavijestiti i drugu kontakt-osobu, gospodina Viktora.“

„Obavijestite ga.“

Pružila mi je obrazac za otkazivanje.

Pažljivo sam ga pročitala, upisala svoje podatke i potpisala.

Službenica je udarila pečat.

Zvuk pečata odjeknuo je glasnije nego što sam očekivala.

„Otkazivanje je dovršeno. Novac će vam biti vraćen na račun tijekom sljedećeg tjedna.“

Izašla sam na ulicu.

Mobitel mi je neprestano zvonio.

Viktor. Opet Viktor. I još jednom Viktor.

Nisam se javila.

U pola sedam navečer ušao je u kuću, još uvijek odjeven u jaknu.

„Zvali su me iz sale\! Otkazala si proslavu?“

„Jesam.“

„Majka plače\! Već je pozvala goste\! Gdje ću sada smjestiti osam teta u njezin mali stan?“

„Dao sam ti rok do danas“, rekla sam.

„Sve ovo zbog jedne haljine?“

Pogledala sam ga ravno u oči.

„Ne, Viktore. Sve ovo zato što si odlučio umjesto mene, bez da si me išta pitao. Zato što si sestri dao nešto što nije tvoje. Zato što si mojim novcem pokušao usrećiti nju, dok si meni još uvijek dugovao svoj dio. I zato što si od prvog dana znao da ne želim dati tu haljinu.“

Sjeo je na stolicu, ne skidajući jaknu.

„Samo sam želio da sve bude lijepo za moju majku“, tiho je rekao.

„Znam. Ali želio si da sve bude lijepo mojim novcem, mojim stvarima i bez da me išta pitaš.“

Nije odgovorio.

Malo poslije zazvonilo je zvono na vratima.

Bila je to Elvira.

U rukama je držala haljinu u vrećici iz kemijske čistionice.

„Evo. Donijela sam je. Isprobala sam je samo jednom. Obojila sam kosu da odgovara boji haljine. Kao neka budala.“

Pružila mi ju je, ne prelazeći prag.

Oči su joj bile crvene.

„Znaš li ti što mi je značila ta večer? Tri godine nisam nigdje izašla. Mama bi me vidjela lijepu. Barem bi se jednom mogla radovati zbog mene.“

„Razumijem te, Eli. Zato sam ti i predložila da zajedno odemo kupiti nešto tvoje.“

„Bolje da si mi je jednostavno dala.“

Okrenula se i sišla niz stepenice.

Zvuk njezinih potpetica čuo se sve dok se vrata dizala nisu otvorila i zatvorila.

Uzela sam haljinu i ponovno je objesila u ormar.

Mirisala je na vaniliju i tuđi parfem.

Te je večeri nisam oprala.

Nisam skuhala ni čaj.

Viktor je spavao na kauču.

Ujutro ga više nije bilo.

U subotu, točno u vrijeme kada je proslava trebala početi, sjedila sam sama u svojoj kuhinji.

Viktor je otišao živjeti kod majke. Rođendan su proslavili u njezinu malom stanu, spojivši dva stola. On je rezao salate, slagao tanjure i brinuo se da ništa ne nedostaje.

Poslao mi je jednu poruku:

„Proslavili smo kod mame. Hvala.“

Nisam odgovorila.

Elvira me blokirala posvuda.

U ponedjeljak je cijeli iznos predujma vraćen na moj bankovni račun.

U petak je nazvala slastičarnica kako bi pitala tko će preuzeti rođendansku tortu.

Rekla sam im da su pogriješili broj.

Nikada nisam saznala tko ju je preuzeo.

Zoja Fjodorovna nazvala me samo jednom.

„Napravila si cijeli cirkus zbog nekakve krpe. Ljudi su očekivali da će ići u restoran, a ja sam im morala posluživati salate iz lonaca.“

Nisam joj odgovorila.

Nakon toga više nije zvala.

Haljina i dalje visi na vratima ormara.

U subotu navečer odjenula sam je.

Sredila sam kosu, stavila malo ruža na usne i sjedila u kuhinji sve do jedanaest sati.

Nije bilo gostiju, glazbe ni čestitki.

Samo ja, šalica čaja i haljina koju sam zaradila tijekom devet teških subota.

Stala sam pred ogledalo.

Izrez je lijepo obuhvaćao moja ramena. Tkanina je padala upravo onako kako je trebala.

Prvi put nakon mnogo godina nisam se pitala jesam li dovoljno dobra za druge.

Pitala sam se samo jesam li napokon dovoljno dobra sama sebi.

I te sam večeri, odjevena u svoju zelenu haljinu, shvatila da nisam izgubila obitelj zbog jednog komada odjeće – samo sam prestala gubiti samu sebe kako bih druge održala zadovoljnima.

I ovaj put neću dopustiti nikome da mi to ponovno oduzme.

Visited 539 times, 293 visit(s) today
Ocijenite ovaj članak
( 1 оценка, среднее 5 из 5 )