Trideset i jednu godinu podgrijavala mu je večeru.

Obiteljske priče

Trideset i jednu godinu podgrijavala mu je večeru… A on je kolegama lagao da mu žena umire kako bi mogao uzdržavati svoju ljubavnicu!

– Jesi li ti ozbiljna, Lidija? Zar ćeš tek tako otići? – povikao je Anatolij gledajući otvoreni kovčeg na krevetu. – A tko će mi sada podgrijavati večeru?

Lidija Sergejevna nije odmah odgovorila. Pažljivo je složila bež vestu, na nju položila mapu s dokumentima i dlanom poravnala tkaninu.

Začudo, ruke joj nisu drhtale.

Možda zato što je u sebi već isplakala toliko suza da ih više jednostavno nije imala.

– Lidija! S tobom razgovaram! – nije odustajao njezin muž.

– Čujem te, Tolja.

– Pa zašto onda šutiš? Dokle ćeš izvoditi ovu predstavu? Vratio sam se umoran s posla, a večera se već ohladila!

Iznenada je zašutio, kao da je i sam shvatio koliko su njegove riječi besmislene.

Lidija je zatvorila kovčeg i na trenutak sjela na rub kreveta.

Trideset i jedna godina.

Trideset i jednu dugu godinu podgrijavala mu je večeru, glačala košulje, brinula se o djeci, održavala kuću i njegove potrebe uvijek stavljala ispred vlastitih.

I odjednom je shvatila nešto od čega joj se srce bolno steglo.

Tijekom svih tih godina njezin je muž gotovo nikada nije pitao je li ona sama jela.

Ali prava izdaja nije bila njegova ravnodušnost.

Bila je to tajna toliko okrutna da, kada je napokon izašla na vidjelo, čak ni ljudi koji su Anatolija poznavali desetljećima nisu mogli vjerovati onome što su čuli.

A sve je počelo mnogo prije nego što se pojavio taj kovčeg.

Lidija je imala samo dvadeset pet godina kada se udala za Anatolija, mladog radnika dvije godine starijeg od nje. Nisu imali novca, ali imali su snove. U početku su živjeli u radničkom domu, zatim u unajmljenoj sobi, a naposljetku su dobili mali stan.

Lidija je radila kao računovotkinja. Bila je vrijedna, strpljiva i iznimno odgovorna prema novcu.

Kada se rodio njihov sin Andrej, a tri godine poslije kći Oksana, njezin se život pretvorio u neprekidnu borbu.

Ujutro je spremala djecu, danju radila, a navečer vodila knjigovodstvo za tri male tvrtke, pokušavajući svojoj obitelji osigurati bolju budućnost.

Anatolij je, naprotiv, neprestano mijenjao poslove tražeći, kako je govorio, „radno mjesto dostojno njega“.

Napokon se zaposlio u velikoj građevinskoj tvrtki i počeo sebe smatrati vrlo važnim čovjekom.

Zahtijevao je besprijekorno izglačana odijela, topao obrok i uvijek čistu kuću.

– Ja zarađujem novac i rješavam ozbiljne probleme. Kuća je tvoja odgovornost, Lidija.

Ona se nije svađala.

Ne zato što se uvijek slagala s njim, nego zato što je naučila izbjegavati sukobe.

Tijekom godina, zahvaljujući svojoj ušteđevini i novcu dobivenom prodajom bakine kuće, uspjela je kupiti veći stan.

Djeca su odrasla, osnovala vlastite obitelji i podarila joj dvoje unučadi: šestogodišnjeg Mišu i malu Alisu, koja je nedavno napunila dvije godine.

S pedeset šest godina Lidija je osjećala da joj je najveća životna radost čuti unuke kako je dozivaju: „Bako Lidija!“

Ali Anatolij je ostao hladan i udaljen.

Čak i kada bi ga unuci zamolili da se igra s njima, odgovarao bi:

– Umoran sam. Idite baki.

A ona je uvijek bila tu.

Sve dok se prošlog proljeća nešto nije promijenilo.

Anatolij je s pedeset osam godina iznenada počeo odlaziti u teretanu. Kupio je skupe košulje, nove cipele i počeo neobično mnogo pozornosti posvećivati svojem izgledu.

– Moram izgledati primjereno svojem položaju. Postao sam zamjenik voditelja odjela – objasnio joj je.

Zatim su počela poslovna putovanja.

Isprva jednom mjesečno. Kasnije svaka dva tjedna.

Lidija mu je pakirala kovčeg, slagala odjeću i brinula se da mu ništa ne nedostaje.

Vraćao se nasmiješen, preplanula lica, a s njegove se kože širio neki nepoznat miris.

– Zar je na službenom putovanju bilo toliko sunca? – upitala ga je jednom.

– Radimo na gradilištima, Lidija! Na svježem zraku! Prestani me ispitivati!

Nedugo zatim postavio je lozinku na mobitel.

Od tada ga nije ispuštao iz ruku ni na trenutak.

Ali najbolnije je bilo to što ju je prestao dodirivati.

Više nije bilo poljupca u čelo, nježnog dodira po ramenu ni lijepe riječi prije spavanja.

Jedne večeri Lidija je skupila hrabrost.

– Tolja… je li među nama sve u redu?

– Naravno. Zašto pitaš?

– Osjećam da si se udaljio od mene.

– Umoran sam. Samo nemoj opet počinjati.

Te su riječi postale njegov uobičajeni odgovor.

„Samo nemoj opet počinjati.“

Kao da je tražiti malo ljubavi od čovjeka s kojim je provela cijeli život bio nekakav zločin.

Njezina najbolja prijateljica Zoja, koja ju je poznavala još od studentskih dana, govorila je otvoreno.

– Lidija, tvoj muž ima drugu ženu.

– Ne govori gluposti!

– Nova odjeća, teretana, službena putovanja, skriveni mobitel… Pa ti si računovotkinja. Zbroji dva i dva!

Lidija je spustila pogled.

– Ne želim zbrajati.

Zoja je teško uzdahnula.

– Upravo je to tvoj problem, draga moja. Cijeli život računaš sve, osim vrijednosti vlastitog života.

Istina je izašla na vidjelo jednog kolovoškog poslijepodneva u njihovoj vikendici.

Lidija je sjedila na verandi i razvrstavala zrele rajčice za zimnicu. Anatolij je popravljao dvorišna vrata.

Njegov mobitel ležao je na stolu i punio se.

Odjednom se začuo zvuk obavijesti.

A trenutak poslije iz zvučnika se začuo glas mlade žene.

– Tolja, koliko ću još morati čekati? Obećao si mi da ćeš do rujna sve reći onoj svojoj glupoj ženi! Imam trideset četiri godine! Želim normalan život, a ne skrivati se po kafićima i viđati te samo vikendom! Nazovi me, ljubavi. Ljubi te tvoja zečica!

Lidija se ukočila.

U rukama je još držala crvenu rajčicu.

Nekoliko sekundi nije osjećala ništa.

Ni bijes.

Ni ljubomoru.

Samo neobičnu prazninu.

Zatim je pažljivo položila rajčicu u sanduk i pozvala muža.

– Tolja, dođi na trenutak.

Prišao je držeći čekić.

– Što je?

– Stigla ti je poruka. Poslušaj je.

Anatolij je pogledao zaslon.

Lice mu je problijedjelo.

– Lidija… nije onako kako misliš.

– A što ja to mislim?

– To je kolegica. Samo se šali.

Lidija ga je pogledala ravno u oči.

– Koliko dugo?

– Kako to misliš?

– Koliko dugo si s njom?

Polako je sjeo na stolac.

– Godinu dana. Malo više.

Godinu dana.

Dvanaest mjeseci laži.

Dvanaest mjeseci ona mu je pakirala kovčege kako bi mogao odlaziti u zagrljaj druge žene.

– I namjeravao si mi reći? – prošaptala je.

Tada je Anatolij podigao glavu.

I umjesto da se ispriča, zadao joj je najbolniji udarac.

– A što si očekivala, Lidija? Potpuno si se zapustila! Cijeli dan hodaš u kućnom ogrtaču i papučama! Govoriš samo o unucima i cijenama u trgovini! Ja sam muškarac! Želim da mi se dive! S tobom mi je dosadno!

Lidija je osjetila kako se nešto u njoj lomi.

Ne zato što se pojavila druga žena.

Nego zato što ju je čovjek kojemu je posvetila najbolje godine svojega života sada pokušavao okriviti za vlastitu izdaju.

Polako je ustala.

– Rajčice su u sanduku. Staklenke su u kuhinji. Poklopci su u ormariću. Kući ćeš se vratiti sam.

– Kamo ideš?

– Na autobus.

– Lidija, ne radi gluposti! Razgovarat ćemo kod kuće!

Uzela je torbicu i otišla.

Nije se vratila u njihov stan.

Otišla je ravno Zoji.

Prijateljica je otvorila vrata i, čim joj je ugledala lice, bez riječi se pomaknula u stranu.

Lidija joj je sve ispričala.

Mirno, gotovo mehanički.

Kada je završila, Zoja ju je uhvatila za ruku.

– Rekla sam ti…

– Znam.

– Oprosti. Nisam to sada trebala reći.

– Ne, Zoja. Trebala sam te poslušati.

Neko su vrijeme šutjele.

Zatim je Zoja donijela dvije male čašice domaćeg likera od višanja.

Lidija je otpila gutljaj.

I prvi put toga dana zaplakala.

Ne glasno.

Suze su joj jednostavno nezaustavljivo tekle niz obraze.

– Tako sam umorna… – prošaptala je.

– Znam, draga moja.

– Nisam umorna samo od nevjere. Umorna sam od života za čovjeka koji me uopće ne vidi. Trideset i jedna godina, Zoja… A na kraju me nazvao glupačom.

Prijateljica ju je zagrlila.

– Nisi ti glupača, Lidija. On nije shvatio kakvo je blago imao pokraj sebe.

Sljedećeg dana Lidija se vratila kući.

Ne da bi se pomirila.

Nego da pokupi svoje stvari.

Anatolij ju je čekao u kuhinji, crvenih očiju. Pred njim je ležao osušeni sendvič i stajala prazna šalica.

– Mislio sam da se nećeš vratiti – rekao je.

– Došla sam po odjeću.

I tada ju je, stojeći pokraj otvorenog kovčega, upitao tko će mu sada podgrijavati večeru.

Lidija ga je pogledala s tugom dubljom od bilo kakve ljutnje.

– Nisam tvoja sluškinja, Tolja. Trideset i jednu godinu mislila sam da sam ti supruga. Sada sam shvatila da sam za tebe bila samo besplatna kućna pomoćnica.

– Ne govori gluposti! Ja te poštujem!

– Ne. Ti me samo podnosiš. A to su dvije potpuno različite stvari.

Počeo ju je preklinjati.

– Pogriješio sam! To je kriza srednjih godina! Ostavit ću je! Imamo djecu, unuke! Uništit ćeš našu obitelj!

Lidija je zatvorila kovčeg.

– Ne uništavam ja našu obitelj. Ti si je uništavao svaki put kada si mi lagao.

– Nećeš se usuditi djeci ispričati što se dogodilo!

Zastala je na vratima i posljednji se put okrenula.

– Hoću, Tolja. Ispada da mogu učiniti mnogo toga za što prije nikada nisam imala hrabrosti.

Prvi tjedni u Zojinu domu bili su teški.

Lidija se svakog jutra budila u šest sati, spremna pripremiti doručak muškarcu kojega više nije bilo pokraj nje.

Otvarala bi hladnjak i pomislila nedostaje li njegove omiljene kisele pavlake.

A onda bi se sjetila.

Više nije morala misliti na to.

– Odmori se – govorila joj je Zoja. – Spavaj malo dulje. Izađi u šetnju.

– Ne znam kako.

– Naučit ćeš.

I doista je počela učiti.

Šetala je uz rijeku, upisala se na plivanje i kupila jarkotirkizni šal – prvi tako šareni odjevni predmet koji je za sebe odabrala u posljednjih dvadeset godina.

Jednog je dana stala pred ogledalo i nesigurno se nasmiješila.

Kao da ponovno upoznaje ženu koju je davno zaboravila.

Kada je obavijestila djecu, Andrej je odmah došao.

Slušao ju je bez prekidanja.

– Mama… nešto sam sumnjao – naposljetku je rekao.

– Kako to misliš?

– U lipnju me tata zamolio da mu posudim sto pedeset tisuća rubalja. Rekao je da mu trebaju za popravak vikendice. Zamolio me da ti ništa ne govorim jer navodno priprema iznenađenje.

Lidija se gorko nasmiješila.

– Iznenađenje… Da, baš tako.

Oksana je briznula u plač kada je saznala istinu.

– Mama, kako je mogao? Ti si za njega činila sve!

Lidija je zagrlila kćer.

– Ne moramo razumjeti sve ljudske postupke, kćeri moja. Ponekad je dovoljno naučiti zaštititi se od njih.

Anatolij je zvao svakoga dana.

Ponekad je molio, ponekad prijetio, a ponekad slao golema cvjetna aranžiranja.

Jednog dana poslao je šezdeset crvenih ruža.

Zoja je pogledala dostavljača i rekla:

– Odnesite ih natrag, mladiću. Ili ih poklonite bolnici. Ondje će barem nekoga razveseliti.

Čak je i osamdesetogodišnja Anatolijeva majka Antonina Petrovna nazvala Lidiju.

Lidija se o njoj brinula šest godina, otkako su starici noge počele slabjeti.

– Lidočka, Tolja kaže da si otišla zbog nekakvog sitnog nesporazuma.

– Nije to bila sitnica, Antonina Petrovna.

– Ništa mi nije objasnio…

– Onda pitajte njega. Ja ću vas i dalje posjećivati ako budete željeli. Ali vašem sinu neću se vratiti.

Starica je zašutjela.

– Tolike sam ga godine odgajala… – naposljetku je prošaptala. – A izgleda da ga najvažnijemu ipak nisam naučila.

No mjesec dana poslije dogodilo se nešto zbog čega se Anatolijeva nevjera pokazala tek početkom mnogo mračnije tajne.

Bilo je oblačno rujansko jutro kada je netko pokucao na Zojina vrata.

Na pragu je stajala žena od pedesetak godina, držeći vrećicu jabuka.

Jer ponekad najveća pobjeda žene nije zadržati pokraj sebe čovjeka kojeg je voljela, nego pronaći hrabrost otići od onoga zbog kojeg je zaboravila koliko zapravo vrijedi.

Visited 301 times, 1 visit(s) today
Ocijenite ovaj članak
( 1 оценка, среднее 1 из 5 )