„Ti samo sjediš kod kuće 30 tisuća ti je i više nego dovoljno“ rekao je muž zaboravivši da su svi njegovi klijenti zvali upravo njegovu ženu.

Obiteljske priče

Prebacio sam ti novac. Pogledaj mobitel

– rekao je Oleg i mirno sjeo za stol, kao da se ništa posebno nije dogodilo.

Larisa je ugasila štednjak, obrisala ruke o kuhinjsku krpu i uzela telefon.

Na zaslonu je zasvijetlila obavijest banke.

30.000 rubalja.

A u opisu uplate stajale su samo dvije riječi:

„Za sve.“

Larisa je nekoliko trenutaka nepomično gledala u brojke. Zatim je polako podignula pogled prema suprugu.

– Što je ovo, Oleg?

– Novac za mjesec dana. Režije, hrana, ručkovi koje ćeš mi spremati za posao i sve ostalo što treba za kuću. Ti znaš štedjeti. Snaći ćeš se.

– A gdje je ostatak novca?

Oleg je privukao tavu i počeo stavljati tjesteninu na tanjur.

– Ostatak ide u posao. Rekao sam ti da u ponedjeljak otvaramo servis.

Larisa je namrštila obrve.

– Rekao si da te Roma pozvao da radiš s njim.

– Pa upravo tako! Ali ne u nekakvoj bijednoj garaži. Imat ćemo pravi servis za popravak perilica rublja. Četrdeset četvornih metara, natpis, internetsku stranicu i automatizirani sustav za narudžbe. Romin otac uložio je milijun i pol rubalja. A ja ću biti glavni majstor.

– A naša ušteđevina?

– I ja sam uložio tristo osamdeset tisuća. Za uređenje prostora.

Larisi se želudac bolno stegnuo.

– Onaj novac koji smo štedjeli za automobil?

– To je bio moj novac! Ja sam ga zaradio tijekom ljeta!

Žena je zašutjela.

Da, Oleg je tog ljeta doista naporno radio. Od šest ujutro do deset navečer obilazio je grad i popravljao perilice rublja.

Ali postojalo je nešto što je njezin suprug očito potpuno zaboravio.

Svaka od tih narudžbi najprije je prošla kroz njezine ruke.

Upravo je Larisa odgovarala na pozive. Ona je slušala probleme klijenata, prema simptomima prepoznavala kvarove, dogovarala dolaske, naručivala rezervne dijelove i rješavala jamstvene popravke.

Punih trinaest godina.

Trinaest godina bez plaće, bez godišnjeg odmora i gotovo bez ikakvog priznanja.

– A što je sa mnom? – tiho je upitala.

Oleg je slegnuo ramenima.

– Što s tobom?

– Što ću ja sada raditi?

Podrugljivo se nasmijao.

– Pa ti cijeli dan sjediš kod kuće! Trideset tisuća ti je sasvim dovoljno!

Larisa se osjećala kao da ju je netko ošamario.

– Oleg, ja od jutra do večeri razgovaram telefonom.

– Samo podižeš slušalicu! To bi mogao raditi i školarac! Roma je sada uveo automatizirani sustav. On se ne umara, ne žali se i ne treba mu pripremati ručak!

Zadovoljno se nasmiješio vlastitoj šali.

Ali Larisa se nije smijala.

Prvi put nakon mnogo godina tako je jasno shvatila koliko njezin muž malo cijeni sve što je činila.

A najgore je tek dolazilo.

Oleg je izvadio telefon i počeo čitati popis koji je sastavio.

– Dakle, slušaj što trebaš napraviti. Nazvat ćeš Sašu, dobavljača rezervnih dijelova, i reći mu da će odsad surađivati s Karinom, našom novom administratoricom. Završit ćeš sve stare jamstvene slučajeve. Stare klijente možeš zadržati za sebe, nama više ne trebaju. Pogotovo one starice koje četrdeset minuta objašnjavaju gdje se nalazi jedan gumb!

Nakratko je zastao pa nastavio:

– Još ćeš mi izglačati pet bijelih košulja za fotografiranje u ponedjeljak. I svaki dan pripremati ručak. U servisu nemamo kantinu.

Larisa ga je nekoliko sekundi šutke promatrala.

– Jesi li završio?

– Mislim da jesam.

– Dobro.

Ustala je, pospremila stol i otišla u svoju sobu.

Oleg je očekivao svađu. Čak je unaprijed pripremio odgovor da je upravo on taj koji u ovoj kući zarađuje novac.

Ali supruga mu nije pružila priliku da je još jednom ponizi.

Te večeri Larisa je ležala u krevetu i nije mogla zaspati.

Nije je boljelo samo onih trideset tisuća.

Boljelo ju je trinaest godina tijekom kojih je davala toliko mnogo, a nije čula ni jedno iskreno „hvala“.

Prisjećala se bezbrojnih trenutaka kada se javljala na telefon dok je kuhala, čistila kuću ili čak bila bolesna.

Sjetila se starijih žena koje su je prestrašeno zvale jer im je perilica iznenada prestala raditi.

Gotovo svakog klijenta poznavala je po imenu.

Znala je tko u dvorištu ima opasnog psa.

Koga ne smije zvati ujutro jer radi noćnu smjenu.

Kome je potrebna pomoć, iako nema dovoljno novca.

A sada je njezin muž tvrdio da sve to može obaviti običan automatizirani sustav.

U mraku se Oleg okrenuo prema njoj.

– Larisa, jesi li sigurna da je sve u redu?

– Spavaj, Oleg. U ponedjeljak imaš otvorenje.

Više nije rekla ništa.

Jer te noći Larisa nije odlučila osvetiti se. Odlučila je da više nikada neće besplatno poklanjati svoj rad.

Sljedećeg jutra otvorila je kalendar na telefonu.

Za idući tjedan bilo je zakazano dvadeset šest posjeta.

Dvadeset šest ljudi čekalo je da im netko popravi perilicu rublja.

Larisa je među kontaktima pronašla broj.

„Jevgenij Kuzmin.“

Bio je to mladi majstor koji je tri godine radio kao Olegov pomoćnik.

Nazvala ga je.

– Ženja, dobro jutro. Jesam li te probudila?

– Niste, Larisa Mihajlovna. Već sam na putu za posao. Je li se nešto dogodilo Olegu?

– Nije. Od ponedjeljka će raditi u novom servisu. A kako je tebi?

Mladić je teško uzdahnuo.

– Kao i uvijek. Tvrtka uzima najveći dio zarade, šef stalno viče. Volio bih raditi samostalno, ali nemam klijenata.

Larisa se prvi put toga jutra nasmiješila.

– Klijenata ima, Ženja. Za sljedeći tjedan imam dvadeset šest narudžbi. A svaki dan stiže još pet ili šest novih poziva.

S druge strane linije nastala je tišina.

– Ali to su Olegovi klijenti…

– Oleg mi je sam rekao da ih zadržim. Njemu više ne trebaju.

Jevgenij je neko vrijeme razmišljao.

– Mogu uzeti dva tjedna godišnjeg odmora i pokušati.

– Ja ću zadržavati petnaest posto od svakog posla. Rezervni dijelovi računaju se zasebno.

– Ne.

Larisa se ukočila.

– Previše?

– Premalo! Dobivat ćete dvadeset posto.

– Ženja, pregovaraš u pogrešnom smjeru!

Mladić se nasmijao.

– Znate zašto? Zato što dobro znam koliko radite. Vi pronalazite klijenta, utvrđujete kvar, dogovarate vrijeme dolaska i brinete da imamo pravi dio. A ja samo dođem i popravim stroj. Vi obavljate pola posla. I za to morate biti plaćeni.

Larisi su se oči napunile suzama.

Čovjek koji čak nije bio član njezine obitelji u nekoliko je minuta priznao ono što njezin muž nije primjećivao trinaest godina.

– Dogovoreno, Ženja – prošaptala je.

Istog poslijepodneva nazvala je Sašu, dobavljača rezervnih dijelova.

– Od ponedjeljka će te za Olega zvati Karina. A ja ću surađivati s Jevgenijem.

– Jeste li se razveli? – iznenađeno je upitao Saša.

– Nismo, Saša. Samo smo razdvojili poslove.

Te iste večeri Larisa je službeno registrirala samostalnu djelatnost.

Prvi put u životu njezin je posao dobio službeni status.

I prvi put za njega će dobivati novac.

U ponedjeljak je Oleg otišao od kuće pun entuzijazma.

Nosio je narančastu majicu s nazivom novog servisa „Baraban“.

S otvorenja je supruzi poslao fotografiju.

Larisa ju je kratko pogledala.

Zatim je zazvonio telefon.

– Izvolite, gospođo Oksana! Naravno da vas se sjećam. Vaša perilica ne izbacuje vodu, zar ne? Sutra će doći Jevgenij. On je izvrstan majstor.

Njezin novi život već je počeo.

Prva dva tjedna Oleg se vraćao kući kasno i gotovo nije razgovarao.

A onda su počeli problemi.

– Larisa, jesi li znala da u Oksaninoj zgradi ne radi portafon?

– Naravno. Treba je nazvati na mobitel pa će sići.

– A zašto automatizirani sustav to nije znao?

– Pitaj Romu.

Oleg je stisnuo zube.

– Četrdeset minuta stajao sam pred ulazom! Sustav nije pitao čak ni broj stana. Na kraju je klijentica otkazala narudžbu!

Nekoliko dana poslije vratio se još ljući.

– Karina je naručila pogrešan dio! Klijent sada ima rastavljenu perilicu u kupaonici i ostavio nam je recenziju s jednom zvjezdicom!

– Zar nije pitala Sašu?

– Pitala je, ali nije znala koji je model Boscha! Nije čak znala ni gdje pronaći pločicu s tehničkim podacima!

Larisa je šutjela.

– Naučit će – promrmljao je Oleg.

Ali stvari su postajale sve gore.

Jednog petka Karina zbog studija nije mogla doći na posao pa je Oleg morao sam odgovarati na telefonske pozive.

Navečer se vratio potpuno iscrpljen.

Sjeo je u kuhinju, a da nije ni skinuo jaknu.

– Četrdeset poziva! – povikao je ogorčeno. – Četrdeset! I znaš koliko sam narudžbi dobio?

– Koliko?

– Tri! Ostali su pitali za cijene, tražili objašnjenja ili jednostavno prekidali vezu. Jedan je čak htio da mu popravljam hladnjak! Uho mi gori!

Larisa je mirno otpila gutljaj čaja.

– Ja sam jučer primila dvanaest poziva.

– I?

– Dobila sam devet narudžbi.

Oleg je otvorio usta, ali nije pronašao riječi.

Prvi put počeo je shvaćati da njegova supruga nije samo „podizala slušalicu“.

Ona je znala pretvoriti telefonski poziv u povjerenje.

A povjerenje u posao.

Jednog dana Oleg je došao u stan popraviti LG perilicu rublja.

Na kuhinjskom hladnjaku ugledao je stari plavi magnet.

Na njemu je pisalo:

„Oleg. Popravak perilica rublja u vašem domu.“

Ispod je bio telefonski broj.

Larisin broj.

– Odakle vam ovaj magnet? – upitao je.

– Od punice. Rekla je da je to najbolji majstor u gradu. Jutros sam nazvao i javila se vrlo ljubazna žena, Larisa. Objasnila mi je da je njezin majstor danas zauzet, ali ako nam je hitno, možemo nazvati „Baraban“.

Oleg se ukočio.

– Vi ste iz tog servisa, zar ne?

– Jesam.

– A taj Oleg s magneta, je li stvarno toliko dobar?

Muškarac je spustio pogled prema svom alatu.

– Kažu da je najbolji u gradu.

Te večeri vratio se kući ranije.

– Znači, meni daješ samo ono što ti ostane? – ljutito je upitao.

Larisa je podignula pogled.

– Kako to misliš?

– Klijente! Moje klijente daješ Jevgeniju!

– Sam si mi rekao da ih zadržim. Rekao si da ti više ne trebaju.

– Nisam mislio da će nastaviti zvati!

– Naravno da zovu, Oleg. Njihove perilice nisu prestale kvariti se.

Nije imao što odgovoriti.

Devetnaestog dana u mjesecu Larisa je pred muža stavila hrpu računa.

– Što je ovo?

– Kućni troškovi. Trideset tisuća je potrošeno.

– Ali danas je tek devetnaesti!

– Grijanje je koštalo osam tisuća devetsto četrdeset. Platila sam internet, tvoj telefon, kupila hranu i svaki dan ti pripremala ručak. Trebali smo i sredstva za pranje.

Oleg ju je razdraženo pogledao.

– I što ćemo sada?

– Ne znam. Ti si napisao „za sve“. Eto, to je bilo sve.

– A od čega ti živiš?

Larisa je mirno odgovorila:

– Jevgenij mi je tijekom posljednja tri tjedna prebacio četrdeset jednu tisuću.

Oleg je ustao i otvorio hladnjak.

Na gornjoj polici stajali su jogurti i posuda s hranom.

Donja polica bila je gotovo prazna.

– A čije je ovo?

– Moje. Kupila sam svojim novcem.

– A za mene?

– Za tebe sam kupovala tvojim novcem. Ali potrošio se.

Muškarac ju je pogledao kao da je vidi prvi put.

Ali Larisa nije povisila glas.

Nije ga vrijeđala.

Nije se opravdavala.

Samo mu je pokazala stvarnost koju je sam stvorio.

Nekoliko dana poslije Oleg je prvi put sam uključio perilicu rublja.

U bubanj je stavio pet bijelih košulja i tri narančaste radne majice.

Sljedećeg jutra pozvao je Laris u kupaonicu.

– Zašto su ružičaste?

– Zato što si ih oprao zajedno s narančastima.

– Ali odabrao sam program za pamuk!

Larisa ga je začuđeno pogledala.

– Oleg, trinaest godina popravljaš perilice. Jesi li ikada sam oprao rublje kod kuće?

– Ja perilice popravljam, ne perem rublje!

Žena je samo odmahnula glavom.

Više ništa nije trebalo reći.

Krajem listopada Jevgenij je svratio između dvije narudžbe.

U rukama je držao malu kutiju.

– Ovo je za vas, Larisa Mihajlovna.

Unutra su bile bežične slušalice s mikrofonom.

– Ženja, zašto si trošio novac?

– Sjećam se kako ste držali telefon pritisnut ramenom dok ste kuhali i zapisivali adrese. Uvijek sam razmišljao koliko vas navečer mora boljeti vrat.

Larisa se ganuto nasmiješila.

– Navečer ponekad nisam mogla ni okrenuti glavu.

– Sada ćete moći.

Promatrala je mali dar.

Nije je rasplakala njegova cijena.

Nego činjenica da je netko primijetio njezin umor.

Netko je razumio.

A taj netko nije bio njezin suprug.

Početkom studenoga Romin otac, Valerij Semjonovič, došao je u servis.

Želio je vidjeti financijske rezultate.

– Oleg, koliko si narudžbi mjesečno imao prije nego što si došao ovamo?

– Između sto i sto dvadeset.

– A koliko ste imali u listopadu?

Roma je pogledao u računalo.

– Četrdeset tri. I devet otkazanih.

Stariji investitor namrštio se.

– Podijelili smo pet tisuća reklamnih magneta. Koliko je ljudi nazvalo?

– Sedam – odgovorila je Karina.

– Sedam?!

Okrenuo se Olegu.

– Moj sin rekao mi je da imaš dvije tisuće klijenata! Da te poznaje pola grada! Gdje su svi ti ljudi?

Oleg je spustio glavu.

– Zovu.

– Kamo?

– Na stari broj.

– Čiji je taj broj?

– Moje žene.

Valerij Semjonovič je zašutio.

– A tko je primao narudžbe?

– Ona.

– Tko je prepoznavao kvarove?

– Ona. Jedanaest godina radila je u trgovini kućanskih aparata. Poznaje modele. Ponekad samo po zvuku može zaključiti je li otišao ležaj ili remen.

– Tko je naručivao dijelove?

– Ona.

– A tko je rješavao jamstva?

Oleg je gotovo prošaptao:

– Ona.

Investitor se polako naslonio u stolici.

– I kamo sada odlaze svi ti klijenti?

– Žena ih šalje mom bivšem pomoćniku.

– Zašto?

– Jer sam joj sam rekao da ih zadrži. Mislio sam da su to samo starice sa sitnim kvarovima.

Valerij Semjonovič dugo je promatrao Olega.

– Dakle, Oleg, ja sam uložio milijun i pol u tvoju ženu. Samo što ona to još ne zna!

Nitko se nije nasmijao.

Ni Roma.

Ni Karina.

Ni Oleg.

Jer u tom trenutku svima je postalo jasno da uspjeh prethodnog posla nije ovisio samo o majstorovim rukama.

Ovisio je i o ženi koju su svi smatrali nevažnom.

Te večeri Oleg se vratio kući noseći vrećicu s dva jogurta.

Larisina omiljena.

Zatekao je suprugu u kuhinji kako razgovara s klijenticom.

– Naravno da vas se sjećam, gospođo Jelena. Vaš Candy, zar ne? Sutra između deset i dvanaest doći će Jevgenij.

Završila je razgovor.

Oleg je pogledao njezinu bežičnu slušalicu.

– Tko ti je to kupio?

– Ženja.

– Zašto?

– Zato što se sjetio kako sam držala telefon ramenom i kako me bolio vrat.

Oleg je sjeo.

– Otkad tako radiš?

Larisa ga je pogledala u oči.

– Od 2013. godine.

Dugo je šutio.

Zatim je progovorio:

– Larisa, moramo sve vratiti kako je bilo.

– Što točno?

– Spojit ćemo tvoj broj sa servisom. Ondje ćeš službeno raditi. Imat ćeš plaću, socijalno osiguranje, sve.

– Koliku plaću?

Oleg je oklijevao.

– Trideset tisuća. Kasnije možda i bonus.

Larisa je polako skinula slušalicu i položila je na stol.

– Oleg, ja sam već mjesec dana živjela s trideset tisuća „za sve“.

Pogledala ga je ravno u oči.

– Nije mi se svidjelo.

Telefon je ponovno zazvonio.

Larisa je stavila slušalicu.

– Izvolite? O, gospođo Nona! Naravno da vas se sjećam!

I nastavila raditi.

Nekoliko dana poslije na internetskoj stranici servisa pojavila se nova recenzija.

Jedna zvjezdica.

Oleg ju je otvorio.

Napisala ju je njegova vlastita majka.

„Nazvala sam sina jer mi se pokvarila perilica. Rekao mi je da koristim nekakav automatizirani sustav. Imam sedamdeset devet godina! Nazvala sam snahu Laris na stari broj. Za tri sata došao je Jevgenij, zamijenio remen i nije mi naplatio ni rublja. Moj sin je dobar majstor, ali ako trebate pomoć, zovite Laris u. Njoj bih dala pet zvjezdica!“

Oleg je osjetio kako mu lice gori.

Odmah je nazvao majku.

– Mama! Što si to napisala?!

– Istinu, sine.

– Pa svi to vide!

– Neka vide!

– Mama, molim te, izbriši!

– Neću. Koliko sam ti puta rekla da čuvaš Laris u? Ta žena nije bila samo tvoja supruga. Ona je bila cijeli tvoj posao!

Majčine riječi pogodile su ga snažnije od bilo kakve uvrede.

Te večeri Roma mu je poslao poruku.

Njegov otac odlučio je od prvog prosinca obustaviti projekt.

Troškovi su bili preveliki.

Klijenata premalo.

A bez Larise nisu mogli održati posao.

Olegovih uloženih tristo osamdeset tisuća možda će biti vraćeno samo ako se pronađe netko tko želi preuzeti prostor.

Oleg je pokazao poruku supruzi.

Pažljivo ju je pročitala.

– Šteta tvojeg novca – rekla je.

U njezinu glasu nije bilo ironije.

Samo mirno prihvaćanje činjenica.

Prvog prosinca Oleg je ustao u sedam ujutro.

Kao nekada.

U kuhinji je Larisa već sjedila sa slušalicom i raspoređivala dnevne narudžbe.

– Lar…

– Da?

– Imaš li danas posla?

– Jevgenij će do ručka biti u Migalovu, a poslijepodne u Južnom.

Oleg je oklijevao.

– A još?

– Naći će se.

Duboko je udahnuo.

– Daj i meni nekoliko narudžbi.

Larisa je odložila telefon.

– Dvadeset posto od svakog posla. Rezervne dijelove naručivat ćeš isključivo preko mene i Saše. Na dogovorene termine nećeš kasniti. A ako stariji klijent želi četrdeset minuta pričati o problemu, slušat ćeš ga svih četrdeset minuta.

Oleg ju je zaprepašteno pogledao.

– Ti ćeš uzimati proviziju od vlastitog muža?!

– Jevgenij plaća i ne žali se. Osim toga, kupio mi je i slušalicu.

Nastala je teška tišina.

Oleg je gledao svoju suprugu.

Više nije vidio domaćicu za koju je mislio da cijeli dan sjedi kod kuće.

Vidio je stručnjakinju koja je strpljenjem, znanjem i bezbrojnim satima rada izgradila nešto što je on oduvijek smatrao vlastitom zaslugom.

Nakon nekog vremena spustio je glavu.

– Daj mi adresu.

Larisa je otvorila kalendar.

– Gospođa Nona Rafailovna. Njezin Indesit star je devetnaest godina. Kupila ga je od mene dok sam radila u trgovini. Opet ne centrifugira. Dugo će ti objašnjavati gdje je gumb. Nemoj je prekidati.

Oleg je zapisao adresu.

Ustao je i otišao u hodnik.

Svih pet njegovih bijelih košulja nakon neuspjelog pranja postalo je ružičasto.

Zato je odjenuo staru narančastu majicu servisa.

– Lar, možda bih ipak trebao obući ružičastu?

Žena se jedva primjetno nasmiješila.

– Idi u toj. Gospođa Nona prvo gleda majstorove ruke, a ne odjeću.

Vrata su se za njim zatvorila.

Pet minuta poslije zazvonio je telefon.

Nepoznat broj.

– Izvolite?

– Larisa Mihajlovna? Ovdje Valerij Semjonovič, Romin otac.

Žena se uspravila na stolici.

– Slušam vas.

– Znate, nedavno sam shvatio jednu neobičnu stvar. Uložio sam milijun i pol rubalja u posao, a pokazalo se da ste vi bili najvrjednija osoba u njemu.

Larisa je šutjela.

– Volio bih razgovarati o tome što bismo mogli učiniti dalje. Ali ovaj put želio bih razgovarati izravno s vama.

Žena je pogledala svoj kalendar.

Zakazane posjete.

Popis klijenata.

Slušalicu koju joj je poklonio Jevgenij.

I dom u kojem je trinaest godina tiho radila, dok nitko nije smatrao da čini išta važno.

Na njezinim usnama pojavio se jedva primjetan osmijeh.

– Slušam vas, gospodine Valerij. Recite mi što imate na umu.

Prvi put investitor nije tražio da razgovara s njezinim mužem.

Želio je razgovarati s njom.

A ta mala promjena značila je mnogo više nego što je Oleg ikada mogao zamisliti.

Larisa nije uništila život svojega muža. Nije mu ukrala klijente niti planirala njegov neuspjeh.

Jednostavno je prestala dopuštati drugima da besplatno koriste njezin rad, znanje i sposobnosti.

Jer najveća pobjeda žene nije gledati kako čovjek koji ju je podcjenjivao gubi sve, nego napokon stati na vlastite noge i dokazati da je njezina vrijednost postojala oduvijek – čak i onda kada je nitko nije želio primijetiti.

Visited 4 times, 1 visit(s) today
Ocijenite ovaj članak
( Пока оценок нет )