Sjedi na tim svojim bijednim novčićima sirotinjo! Moju plaću više nikada nećeš vidjeti! — izjavio je muž.

Zanimljivosti

„Živi od svojih bijednih novčića! Moju plaću više nikada nećeš vidjeti!” – viknuo je muž, ne sluteći da će ga vlastita odluka naučiti najskupljoj lekciji u životu

— Od sada živi od svojih bijednih novčića, sirotinjo! Moju plaću više nikada nećeš vidjeti! — povikao je Roman i tako snažno udario dlanom o kuhinjski stol da je šalica kave poskočila.

Olesja je ostala nepomično stajati pokraj hladnjaka. U ruci je držala mobitel na kojem je upravo pročitala podsjetnik da uskoro istječe osiguranje automobila.

Devet godina braka. Devet godina zajedničkog života, odricanja, planiranja i štednje. I sada je čovjek s kojim je dijelila sve, od posljednje kriške kruha do najvećih životnih briga, naziva sirotinjom.

A sve je počelo zbog četiri automobilska naplatka.

— Romane, samo sam te pitala kada namjeravaš platiti osiguranje — rekla je tiho, nastojeći zadržati miran glas. — Dvanaestog nam dolazi rata stambenog kredita od trideset osam tisuća rubalja. Osiguranje je gotovo šezdeset pet tisuća. Ne možemo se praviti da ti računi ne postoje.

Roman nije ni podignuo pogled s mobitela.

— Platit ću sljedeći tjedan.

— A od kojeg novca? Jučer si rekao da ćeš dio bonusa iskoristiti za prijevremenu otplatu kredita.

— Rekao sam da ću razmisliti.

— I što si odlučio?

Okrenuo je ekran prema njoj.

Na fotografiji su blistala četiri luksuzna automobilska naplatka.

Cijena: 142.000 rubalja.

Olesja je nekoliko trenutaka samo gledala.

— Toliko novca za četiri komada metala?

— To nisu obični naplatci! Znaš li ti uopće kakva je to marka?

— Ne znam, Romane. Ali znam da banka neće prihvatiti fotografiju tvojih novih kotača umjesto rate kredita.

Njegovo se lice smračilo.

— Eto, opet počinješ!

— Što počinjem?

— Kontrolirati moj novac! Ja radim, ja zarađujem, a ti misliš da imaš pravo odlučivati što ću kupovati!

Te su je riječi zaboljele više nego što je željela priznati.

Olesja je radila kao administratorica u privatnoj stomatološkoj ordinaciji. Zarađivala je 52.000 rubalja mjesečno. Roman je bio voditelj prodaje građevinskog materijala i njegova je plaća iznosila između 140.000 i 160.000 rubalja, uz povremene velike bonuse.

Njihov je dogovor godinama bio jednostavan.

Roman je svakog mjeseca davao 80.000 rubalja za zajedničke potrebe, a Olesja je dodavala 40.000. Od tih 120.000 plaćali su kredit, režije, namirnice, kućne potrepštine i sve ono što je bilo potrebno za svakodnevni život.

Samo što je postojala jedna sitnica.

Roman nikada nije znao koliko taj svakodnevni život zapravo košta.

Nikada nije morao razmišljati ima li dovoljno praška za rublje, kada treba kupiti hranu za njihova mačka Fedota ili koliko stoje sredstva za perilicu posuđa.

Nije znao ni koliko novca odlazi na njegove svakodnevne kave, ručkove u restoranima, parkirališta, gorivo i pranje automobila.

Sve je to Olesja organizirala, kupovala i plaćala iz zajedničkog novca.

On bi samo rekao:

— Draga, ponestalo je kapsula za aparat za kavu.

I kapsule bi se pojavile.

— Treba mi gorivo.

I novac bi bio dostupan.

— Odijelo moram odnijeti na kemijsko čišćenje.

I to bi bilo riješeno.

Za njega je obiteljski život funkcionirao gotovo čarobno.

A onda je jednoga dana odlučio da mu je dosta.

— Znaš što? — rekao je, prekriživši ruke. — Od sljedećeg mjeseca imamo potpuno odvojene financije. Sve dijelimo napola. Kredit, hranu, režije. Svaki trošak! A ostatak moje plaće te se ne tiče!

Olesja ga je dugo gledala.

Zatim je mirno odgovorila:

— U redu.

Roman je trepnuo.

— Što?

— Pristajem.

Očekivao je suze. Molbe. Možda svađu u kojoj će joj još jednom objasniti koliko je ona financijski ovisna o njemu.

Umjesto toga dobio je jednostavan pristanak.

— Ti očito ne razumiješ što to znači! — nasmijao se podrugljivo. — Sa svoje pedeset dvije tisuće nećeš daleko stići!

— Snaći ću se.

— Vidjet ćemo koliko ćeš izdržati!

— Hoćemo — odgovorila je. — Samo još nešto. Od sada ćeš ti kupovati sve što je potrebno za kućanstvo i plaćati zajedničke račune. Ja ću ti uplatiti svoj dio.

Roman se nasmijao.

— Pa nisam nesposoban! Znam valjda naručiti namirnice!

— Odlično. Onda smo se dogovorili.

Te noći, dok je Roman zadovoljno gledao televiziju, Olesja je sjela za računalo.

Otvorila je bankovne izvode za posljednjih šest mjeseci.

Računala je gotovo dva sata.

Kada je završila, pred njom je bila istina koju njezin muž nikada nije želio vidjeti.

Mjesečni stambeni kredit iznosio je 38.000 rubalja. Režije oko 9.000. Hrana 29.000. Internet, kućne potrepštine te hrana i pijesak za Fedota još približno 12.000.

Ukupno 88.000 rubalja.

Polovica je bila 44.000.

Ostatak dotadašnjeg zajedničkog budžeta velikim je dijelom odlazio na Romanove osobne potrebe.

Sljedećeg jutra stavila je tablicu pred njega.

— Evo našeg novog dogovora. Svaki mjesec uplatit ću ti 44.000 rubalja. Ti ćeš dodati isto toliko i platiti zajedničke troškove.

Roman je pogledao brojke.

— A automobil?

— Ti ga svakodnevno koristiš za posao. Gorivo, parkirališta, servisi i osiguranje od sada su tvoja odgovornost.

— Baš si se lijepo snašla!

— Nisam ja predložila odvojene financije, Romane.

Nije imao odgovor.

Ali u sebi se smijao.

Bio je uvjeren da će njegova žena za nekoliko tjedana doći k njemu i zamoliti ga da sve bude kao prije.

Nije ni slutio koliko se vara.

Prva dva tjedna Roman je živio kao kralj.

U listopadu je dobio plaću od 150.000 rubalja i bonus od 210.000.

Na računu je imao 360.000 rubalja.

Kupio je naplatke za 142.000 i platio još 5.000 za montažu.

Kada je automobil napokon stajao na parkiralištu s novim kotačima, Roman je tri puta izašao iz stana samo kako bi im se divio.

— Jesi li nešto zaboravio u autu? — upitala ga je Olesja.

— Ne. Samo gledam kako dobro izgleda.

— Razumijem. I ja sam tako gledala novu slavinu kada je stara prestala curiti.

Roman nije shvatio šalu.

Nekoliko dana poslije kupio je golemi televizor od 96.000 rubalja, na dvanaest mjesečnih rata preko kreditne kartice.

— Vidiš kako se pametno kupuje? — hvalio se. — Samo osam tisuća mjesečno!

— Naravno. Ako osam tisuća svaki mjesec smatraš besplatnim novcem.

Ignorirao ju je.

Olesja više nije raspravljala.

Svaki je mjesec uredno uplaćivala svoj dio. Na posao je odlazila autobusom, nosila ručak od kuće i pažljivo planirala osobne troškove.

Nije kupovala nepotrebne stvari.

A ono što je Roman najmanje očekivao bilo je da je čak uspijevala nešto uštedjeti.

On je, međutim, nastavio živjeti kao da novac nikada neće prestati dolaziti.

Petkom je izlazio s kolegama. Plaćao večere, naručivao pića i ponosno pokazivao fotografije automobila.

— Sada barem ne moram nikome polagati račune! — govorio je.

Ali onda su počeli stizati računi koje nitko nije mogao ignorirati.

Najprije osiguranje automobila.

64.000 rubalja.

Roman je platio, premda mu je osmijeh prvi put malo izblijedio.

Nekoliko dana kasnije automobil je završio na redovitom servisu.

Mehaničar ga je nazvao.

— Moramo promijeniti kočione pločice i popraviti stabilizator. S radom ukupno dvadeset pet tisuća.

— Zar baš sada?

— Možete odgoditi, ali ne bih vam savjetovao. Kočnice su ozbiljna stvar.

Roman je stisnuo zube i pristao.

Te je večeri prvi put dugo gledao stanje svojeg bankovnog računa.

Brojka mu se nimalo nije svidjela.

A onda su počele male kućanske katastrofe.

— Olesja! Gdje su tablete za perilicu posuđa?

— Ispod sudopera.

— Nema ih!

— Onda su potrošene.

— A rezervne?

— I njih više nema.

— Pa zašto nisi kupila?!

Olesja je podignula pogled s knjige.

— Zato što si ti preuzeo kupnju kućanskih potrepština. Sjećaš se?

Roman je nekoliko sekundi šutio.

Zatim je otišao u trgovinu.

Kupio je najjeftinije tablete koje je pronašao.

Dva dana poslije iz perilice je izvadio čaše prekrivene mutnim tragovima.

— Kakva je ovo glupost?!

— Tablete koje si kupio — odgovorila je Olesja.

— Pa bile su na akciji!

— Očito je i kvaliteta bila na akciji.

Nije mu bilo smiješno.

Sljedeći tjedan nestalo je praška za rublje.

Zatim toaletnog papira.

A onda je Fedot, njihov sedmogodišnji mačak, odlučio izraziti nezadovoljstvo stanjem svojeg pijeska.

Sjeo je pokraj kutije i počeo glasno mijaukati.

— Što mu je sad?! — povikao je Roman.

— Ponestalo je pijeska.

— Zar baš sve mora nestati istodobno?!

— Vjerojatno prašak, toaletni papir i mačji pijesak nisu obaviješteni da imamo novi financijski sustav.

Roman je ljutito uzeo ključeve i otišao u trgovinu za kućne ljubimce.

Ondje je otkrio da kvalitetan pijesak košta mnogo više nego što je zamišljao.

Prodavačica mu je ponudila jeftiniju zamjenu.

Sjetio se mutnih čaša i odlučio da neće ponovno riskirati.

Te je večeri Fedot dobio svoj uobičajeni pijesak.

A Roman još jednu lekciju.

Do kraja listopada njegovo je samopouzdanje počelo nestajati.

Novac je odlazio nevjerojatnom brzinom.

Gorivo. Parkirališta. Ručkovi. Kava. Trgovina. Servis. Osiguranje.

Sve ono što je nekada smatrao sitnicama sada je izgledalo kao beskrajan niz računa.

Najviše su ga ljutili mali iznosi.

Četiristo rubalja ovdje. Sedamsto ondje. Tisuću i pol na nekom trećem mjestu.

Kada ih je zbrojio, shvatio je koliko novca može nestati bez ijedne velike kupnje.

A onda je stigao porez za automobil koji je prethodne godine zaboravio platiti.

S kamatama gotovo 9.000 rubalja.

— Nevjerojatno! — promrmljao je.

— Što se dogodilo? — upitala je Olesja, režući povrće.

— Porez. Zaboravio sam ga platiti.

— Onda ga sada plati.

Nastavila je pripremati večeru.

Roman je čekao.

Čekao je da ga pita ima li dovoljno novca.

Da ponudi pomoć.

Da kaže kako je sve to previše za njega.

Ali ona nije rekla ništa.

I upravo ga je ta tišina pogodila više nego bilo kakva svađa.

Prvog studenoga dogodilo se ono što je potpuno srušilo njegovu iluziju financijske slobode.

Automobil se nije htio upaliti.

Roman je tog jutra imao važan sastanak s klijentom izvan grada.

Pokušao je nekoliko puta pokrenuti motor.

Bez uspjeha.

Pozvao je vučnu službu.

Nakon pregleda mehaničar mu je priopćio:

— Otišao je elektropokretač. Popravak s dijelovima i radom bit će 27.000 rubalja.

Roman je osjetio kako mu se želudac steže.

Na računu je imao samo 3.200 rubalja.

Do plaće su bila još četiri dana.

Nazvao je prijatelja Artjoma.

— Možeš li mi posuditi dvadeset sedam tisuća? Vraćam za nekoliko dana.

— Rado bih, prijatelju, ali upravo sam platio radove u stanu. Nemam ni za vlastite planove.

Pokušao je s kreditnom karticom.

Ništa.

Novi televizor zauzeo je najveći dio kreditnog limita.

Proučavao je ponude za brze kredite, ali kada je vidio kamate, zatvorio je aplikaciju.

Otkazao je poslovni sastanak.

A navečer se kući vratio autobusom.

Prvi put nakon mnogo godina.

Olesja je sjedila za stolom kada je ušao.

— Jesu li popravili automobil?

— Nisu. Elektropokretač je otišao.

— Koliko košta?

— Dvadeset sedam tisuća.

— To je ozbiljan trošak.

Roman je skinuo jaknu. Objesio ju je na vješalicu, pa je ponovno namjestio, samo da ne mora odmah pogledati ženu u oči.

Zatim je tiho upitao:

— Olesja… imaš li nešto novca na štednji?

— Imam.

Progutao je knedlu.

— Bi li mi mogla posuditi dvadeset sedam tisuća? Samo do plaće.

Olesja je zatvorila računalo.

Pogledala ga je ravno u oči.

— Mogu.

Roman je odahnuo.

— Hvala ti. Vratit ću sve čim dobijem plaću.

— Sve odjednom?

Zastao je.

Pred očima su mu se pojavili novi računi. Njegov dio kredita. Režije. Rata za televizor. Gorivo.

— Ne mogu sve odjednom — priznao je. — Četrnaest tisuća petog studenoga, a ostatak petog prosinca.

— U redu.

Uzela je mobitel.

— Ali želim da nešto bude jasno. Ovo je posudba iz moje osobne ušteđevine. Nije zajednički trošak. I nećemo se vratiti starom sustavu samo zato što si ostao bez novca.

Roman je spustio pogled.

— Razumijem.

— Dobro.

Novac mu je stigao nekoliko sekundi poslije.

Dok je gledao obavijest banke, osjetio je nešto što nije očekivao.

Sram.

Ne zato što je morao posuditi novac od vlastite žene.

Nego zato što se sjetio kako ju je prije samo nekoliko tjedana nazivao sirotinjom.

A sada je upravo njezina skromna plaća i pažljivo čuvana ušteđevina spašavala njegov posao.

Sljedećeg dana automobil je bio popravljen.

Roman više nije izlazio na parkiralište kako bi se divio skupim naplatcima.

Petog studenoga vratio je Olesji 14.000 rubalja.

Bez podsjećanja.

U prosincu je vratio preostalih 13.000.

Ali između te dvije uplate dogodilo se nešto mnogo važnije.

Roman se počeo mijenjati.

Prestao je svakog petka izlaziti u bar.

Jednom ga je kolega upitao:

— Što je s tobom? Više ne dolaziš na piće?

— Izračunao sam koliko me košta vaše društvo.

— I koliko?

— Bolje da ti ne kažem. Mogao bi se uvrijediti.

Počeo je uspoređivati cijene u trgovinama.

Naručivao je kućanske potrepštine prije nego što bi nestale.

Kupovao veća pakiranja kada su bila povoljnija.

Čak je naučio koliko dugo traje vreća mačjeg pijeska.

Jedne je večeri Olesja otvorila ormarić i pronašla nove zalihe praška, tableta za perilicu i toaletnog papira.

— Ti si sve ovo kupio?

— Jesam. Pronašao sam dobru akciju. I Fedotu sam naručio dvije vreće pijeska. Druga je bila jeftinija.

Olesja se nasmiješila.

— Pazi se, Romane. Još malo pa ćeš početi računati cijenu po kilogramu.

— Već računam — odgovorio je ozbiljno. — I da znaš, neke trgovine stvarno pretjeruju!

Nije mogla suspregnuti osmijeh.

Čovjek koji je nekada bez razmišljanja kupovao stvari vrijedne stotine tisuća sada se ljutio zbog razlike u cijeni deterdženta.

Ali najvažniji razgovor dogodio se petog prosinca.

Roman je te večeri sjeo pokraj Olesje dok je čitala knjigu.

— Moramo razgovarati.

Pogledala ga je.

— O čemu?

— O našem novcu.

Nije rekla ništa.

Roman je otvorio računalo.

Na ekranu se pojavila ista tablica koju je Olesja sastavila nakon njihove svađe.

Samo što je sada imala nekoliko novih stupaca.

— Razmišljao sam — počeo je. — Ti zarađuješ pedeset dvije tisuće. Ja oko sto pedeset. A oboje dajemo po četrdeset četiri tisuće za zajedničke troškove.

— Tako smo se dogovorili.

— Znam. Ali to nije pošteno.

Olesja je polako odložila knjigu.

— Zašto?

— Zato što tebi nakon tih troškova ostaje gotovo ništa. A meni ostaje više od sto tisuća.

Tišina je ispunila sobu.

— To sam ti mogla objasniti još u listopadu — rekla je.

— Znam.

— Ali ne bi me slušao.

Roman je duboko udahnuo.

— Ne bih. Bio sam previše uvjeren da sve znam.

Okrenuo je računalo prema njoj.

— Predlažem da zajedničke troškove dijelimo prema primanjima. Ja ću davati 65.000 rubalja, a ti 23.000. Zajedno je to 88.000.

Olesja ga je gledala s nevjericom.

— A automobil?

— Moja odgovornost. Osiguranje, popravci, gorivo. I svaki mjesec odvajat ću novac za nepredviđene kvarove.

— A što ako nam se pokvari hladnjak?

— Napravit ćemo zajedničku štednju za kućne hitne slučajeve.

— A godišnji odmor?

— I za to ćemo štedjeti. Ne želim više imati televizor na rate, a da nemamo dovoljno novca za nekoliko dana odmora.

Olesja je dugo šutjela.

Nije joj bilo važno samo to što je predložio pravedniji dogovor.

Bilo joj je važno što je prvi put sam razmišljao o svemu što je ona godinama nosila na svojim leđima.

Dva sata zajedno su računali, planirali i razgovarali.

Odlučili su da će od siječnja zajedničke troškove plaćati razmjerno svojim prihodima, a osobni novac svatko će zadržati za sebe.

Dogovorili su posebnu štednju za odmor i nepredviđene kućne troškove.

Roman će sam financirati automobil i stvarati rezervu za njegove popravke.

Velike bonuse razmatrat će zajedno, osobito kada budu odlučivali o prijevremenoj otplati stambenog kredita.

Na kraju je Roman zatvorio računalo.

Neko je vrijeme gledao svoje ruke.

— Olesja…

— Da?

— Onog dana kad smo se posvađali… rekao sam ti grozne stvari.

Nije odgovorila.

— Rekao sam da živiš od mojeg novca. Da si sirotinja. Da bez mene nećeš moći ništa.

Oči su joj se napunile suzama, premda ih je pokušala sakriti.

— Sjećam se, Romane.

— Znam da se sjećaš.

Podignuo je pogled.

— A istina je da nisam imao pojma koliko radiš za nas. Mislio sam da je dovoljno donijeti novac kući. Nisam vidio sve ono što si ti radila s njim.

Olesja je duboko udahnula.

— Nije me povrijedilo to što si želio odvojene financije. Povrijedilo me što si se ponašao kao da moja plaća, moj trud i moje vrijeme nemaju nikakvu vrijednost.

Roman je spustio glavu.

— Oprosti mi.

Nije odmah odgovorila.

Neke riječi ne nestaju samo zato što je izgovorena isprika.

Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala je da je muž zaista razumije.

— Prihvaćam tvoju ispriku — rekla je napokon. — Ali želim da zapamtiš kako sam se tada osjećala.

— Hoću.

I ovaj put nije zvučao kao čovjek koji samo želi završiti neugodan razgovor.

Zvučao je kao čovjek koji je napokon nešto naučio.

U siječnju je Roman održao obećanje.

Uplatio je 65.000 rubalja za zajedničke troškove i odvojio novac za automobil.

U veljači je dobio novi bonus.

Olesja je očekivala da će ponovno početi govoriti o automobilskim dodacima ili nekom skupom uređaju.

Umjesto toga, jedne joj je večeri rekao:

— Razmišljao sam da dio bonusa uplatimo za prijevremenu otplatu kredita.

Olesja ga je pogledala.

— Oprosti, što si rekao?

— Da smanjimo dug banci.

— A novi naplatci?

Roman se nasmijao.

— Imam ih.

— A što ako poželiš još jedan komplet?

— Ovi su mi dovoljni za cijeli život.

Nasmijala se toliko iskreno da se i on počeo smijati.

Nisu postali bogati preko noći.

Nisu prestali imati račune.

Roman je i dalje volio dobru odjeću, ribolov i povremene večere u restoranima.

Ali naučio je razliku između toga da ima dovoljno novca na računu za neku kupnju i toga da si je zaista može priuštiti.

Jednog subotnjeg jutra Olesja ga je zatekla kako stoji pokraj aparata za kavu i mršti se nad kutijom kapsula.

— Što se dogodilo?

— Jesi li vidjela koliko sada koštaju ove kapsule?!

— Jesam.

— Pa zar ih dovoze privatnim zrakoplovom s plantaže?!

Olesja se nasmijala.

— Ti si uvijek govorio da kvalitetna kava mora biti skupa.

— Mora biti kvalitetna, ali ne mora koštati kao zlato!

Izvadio je mobitel i počeo uspoređivati cijene.

U tom trenutku Fedot je glasno zamijaukao iz hodnika.

Roman je otvorio ormarić s mačjom hranom.

— Čekaj malo! Ove vrećice sada imaju osamdeset pet grama! Prije su imale devedeset!

Olesja se uhvatila za trbuh od smijeha.

— Romane, tebi stvarno treba godišnji odmor! Sada već brojiš grame u mačjoj hrani!

— A ti izračunaj koliko ih pojede mjesečno!

Fedot je sjeo pokraj zdjelice i pogledao ga izrazom koji nije dopuštao raspravu.

Roman mu je istresao hranu i pomilovao ga.

— Ne brini, prijatelju. Tebi nećemo smanjivati obroke. Ti barem ne trošiš plaću na televizore.

Olesja se ponovno nasmijala.

Te večeri zajedno su otišli u veliku trgovinu.

Roman je pažljivo parkirao automobil između dva vozila.

Olesja je zastala i pogledala blistave naplatke.

— Znaš što, Romane? Na kraju mislim da je ovo bila korisna kupnja.

Okrenuo se iznenađeno.

— Ti? Pa govorila si da su preskupi!

— I jesu. Ali pokazali su se kao izvrsna škola.

— Kakva škola?

— Škola kućnih financija. Sto četrdeset sedam tisuća rubalja s montažom, ali barem si lekciju naučio iz prvog pokušaja.

Roman je pogledao kotače, pa nju.

— Zapravo, škola je bila još skuplja. Zaboravila si osiguranje, servis, porez i elektropokretač.

— To je bila dodatna nastava.

Oboje su prasnuli u smijeh.

Roman je zatim prvi krenuo prema kolicima za kupnju.

— Samo da znaš, danas ne kupujemo prašak za rublje! Provjerio sam, imamo još pola pakiranja, a sljedeći tjedan bit će popust!

Olesja je hodala iza njega i smiješila se.

Nekada bi se zbog takve rečenice začudila.

Sada joj je bilo drago.

Jer čovjek koji je prije nekoliko mjeseci smatrao da je sve što donese kući isključivo njegovo, napokon je shvatio što znači zajednički život.

Nije više bila sama u planiranju, kupnji, štednji i razmišljanju o sutrašnjem danu.

A skupi naplatci ostali su na automobilu.

Roman ih nije prodao.

I dalje su mu se sviđali.

Ali svaki put kada bi ih pogledao, sjetio bi se večeri kada je vlastitu ženu ponizio zbog njezine male plaće.

Sjetio bi se praznog bankovnog računa, pokvarenog automobila i trenutka kada je morao zatražiti pomoć upravo od žene koju je nazvao sirotinjom.

Jednom joj je, dok su se vraćali iz trgovine, tiho rekao:

— Znaš, mislio sam da je moj najveći doprinos našem braku novac koji zarađujem.

— A sada? — upitala je.

Pogledao ju je i blago stisnuo njezinu ruku.

— Sada znam da novac može kupiti naplatke, televizor i automobil. Ali ne može kupiti osobu koja će ostati uz tebe kada sve to izgubi vrijednost.

Olesja mu je uzvratila stisak.

Nije zaboravila njegove ružne riječi, ali više nije morala sama dokazivati vrijednost svojeg rada.

Jer Roman je napokon naučio najvažniju životnu lekciju: bogatstvo obitelji ne mjeri se visinom jedne plaće, nego poštovanjem, odgovornošću i ljubavlju koju dvoje ljudi svakoga dana ulažu u zajednički život.

Visited 282 times, 1 visit(s) today
Ocijenite ovaj članak
( Пока оценок нет )