Novi suprug dao je sinu šifru za moju radionicu. Ja sam sinu predala račun.

Obiteljske priče

TUĐA VRATA, TUĐE RUKE I JEDNA GRANICA KOJU VIŠE NISAM HTJELA POMICATI

– Dao sam mu šifru – rekao je Viktor i spustio tanjur tjestenine ispred mene. – Na nekoliko noći. Zašto me tako gledaš?

Nisam gledala u tanjur. Gledala sam negdje pokraj njega, pokušavajući shvatiti kako je moguće da čovjek s kojim dijelim život može tako mirno izgovoriti nešto što me toliko povrijedilo.

Samo nekoliko minuta ranije ispričala sam mu što sam tog jutra zatekla u svojoj radionici. Na stolu za krojenje ležali su komadi tuđe kože. U zraku se osjećao miris ljepila, a na stroju za obradu rubova stajala je nepoznata rola konca.

Moja radionica bila je mala, smještena u prizemlju susjedne zgrade. Dva radna stola, industrijski šivaći stroj, jedan overlock i lutka za krojenje u kutu. Ništa posebno za nekoga sa strane, ali za mene je to bio cijeli moj svijet. Ondje sam radila, zarađivala i gradila život vlastitim rukama.

Prostor je bio moj, još mnogo prije nego što sam upoznala Viktora.

Iznad vrata postavila sam kameru, a na vrata elektroničku bravu s kodom. Svaki ulazak bilježio se u aplikaciji. Učinila sam to nakon što su susjedu iz poslovnog prostora ukrali dva šivaća stroja.

– Kome si dao šifru? – upitala sam.

– Denisu. Kome drugome?

Denis je Viktorov sin. Imao je dvadeset devet godina. Viktor i ja vjenčali smo se prije četiri mjeseca, a ja sam Denisa do tada vidjela svega nekoliko puta. Uvijek je bio pristojan, pozdravio bi, pojeo ručak i odnio svoj tanjur.

Nisam imala razloga misliti loše o njemu.

Sve do te večeri.

Otvorila sam aplikaciju i okrenula telefon prema Viktoru.

– Utorak, dvanaest i dvadeset. Četvrtak, oko jedan. Subota. Nedjelja, deset do četiri. Četiri noći u jednom tjednu, Viktore. To nije nekoliko noći.

– Nemoj odmah raditi dramu – uzdahnuo je i sjeo nasuprot meni. – Zatvorili su mu skladište. Danju radi kao dostavljač, a noću šiva remenje i navlake po narudžbi. Gdje bi trebao raditi? Gazdarica kod koje živi ima jednu utičnicu u sobi, i još je ta u kuhinji.

– Onda neka pronađe mjesto gdje ima utičnicu.

– Lida, pa nije došao ništa ukrasti\!

– Nije problem samo u tome što je došao. Problem je što dolazi noću u moj prostor bez mog dopuštenja. A ti si mu to omogućio, a da me nisi ni pitao.

– Pa dala si mi šifru.

– Da možeš ostaviti ručak kad nisam na probi. Nisam ti dala pravo da dijeliš pristup mojoj radionici.

Viktor je odgurnuo tanjur.

– Nazovi ga sama. Samo ne večeras. Već je jedanaest.

– U moju radionicu može se ulaziti u jedan ujutro, ali nazvati u jedanaest navečer ne može?

Nije odgovorio.

Tada sam spomenula i škare.

Bile su to posebne krojačke škare koje mi je poklonila žena kod koje sam učila zanat. Teške, s crnim drškama, savršeno naoštrene. Tkaninu su rezale gotovo bez otpora. Papir se njima nije smio rezati. Čak ni ja to nikada nisam činila.

A tog jutra pronašla sam ih na prozorskoj dasci, s oštricama okrenutima prema gore. Na jednoj se osušila siva mrlja ljepila.

– Uzeo je i moje škare. Zamazao ih je ljepilom.

– Pa to su samo škare – rekao je Viktor.

Vilica mu je skliznula s ruba tanjura i pala na pod.

Nisam se sagnula da je podignem.

—

U srijedu u deset ujutro elektronička brava se oglasila. Denis je ušao u radionicu, s jaknom raskopčanom i ruksakom prebačenim preko jednog ramena. Na licu mu je bio izraz čovjeka koji očekuje da će mu svi sve oprostiti.

– Teta Lida\! – rekao je, kao da se ništa neobično ne događa. – Otkud vi tako rano? Došao sam po remenje.

– Ovdje sam od devet, kao i svaki dan. Jesi li noću radio?

– Pa jesam. Ali samo nekoliko dana, teta Lida. Nemojte odmah tako. Trebam završiti narudžbu, a kod kuće nemam gdje.

– Onda pronađi drugo mjesto.

– Skladište su zatvorili. Sve su nas otpustili. Ne žalim se, radim koliko mogu. Samo nemam prostora.

Osjetila sam kako mi se javlja neka neugodna samilost. I baš zbog toga sam se još više naljutila.

– Do petka ćeš odnijeti sve svoje stvari. Kožu, ljepilo, konce. I više nećeš ulaziti noću.

– Ali pazio sam…

– Jesi li uzeo moje škare?

Pogledao je prema lutki za krojenje.

– Jesam. Trebalo mi je odrezati konac. Ostavio sam ih na prozoru da ih ne izgubim.

– S oštricama prema gore. I s ljepilom na njima.

– Nisam znao da su vam svete kao ikone – nasmijao se i pokazao prema stroju. – Nemojte se ljutiti, ali vaši strojevi ionako noću stoje. Šteta da se ne koriste.

– Stoje zato što ja tada spavam.

Kratko se nasmijao, bez imalo zlobe.

Pokupio je komade kože, tubu ljepila i dvije role konca. Ostalo je ostavio na prozoru, uz objašnjenje da će se vratiti po to.

Gledala sam ga kako odlazi i pokušavala odrediti što me zapravo toliko uznemirava.

Nije djelovao kao zao čovjek. Više kao netko tko se naviknuo da mu drugi rješavaju probleme. A takvim je ljudima ponekad najteže reći ne.

Dvaput sam obrisala radni stol alkoholom, a zatim još jednom strugala osušeno ljepilo s prozorske daske.

Nikakva velika nesreća nije se dogodila.

Ipak, imala sam osjećaj da bih najradije oprala ruke sve do laktova.

—

U četvrtak noću telefon je kratko zazvonio.

Još pospana, otvorila sam aplikaciju.

Ulazak. Gost. Jedan sat i pedeset minuta.

Viktor je spavao okrenut leđima prema meni. Nije se ni pomaknuo.

Ujutro sam mu pokazala zapis.

– Sinoć. Deset do dva.

– Vjerojatno je došao po ono što je ostalo – odgovorio je, ne podižući pogled s doručka.

– Ostalo je još uvijek na prozoru. Vidjela sam.

Spustio je sendvič.

– Što želiš od mene? Da izbacim vlastitog sina na ulicu?

– Želim da prestane ulaziti noću. I nudim rješenje. Nedjeljom od devet do šest, kad je radionica zatvorena za klijente. Ne dira moje škare, konce ni materijal. Ne dobiva stalni kod. Ako želi doći, mora se javiti meni i ja mu otvaram. Sve ćemo napisati na jednu stranicu.

– Kao da mu iznajmljuješ prostor – promrmljao je.

– Kao da mu dopuštam raditi u tuđem prostoru.

Viktor je skinuo naočale i dugo trljao korijen nosa.

– Njegova majka otišla je kad mu je bilo četrnaest. Živi u drugom gradu, nazove ga za rođendan, i to ne svake godine. Ja sam ga sam podizao. A sad ima dvadeset devet godina, nema svoj kutak, nema stroj, nema posao. Sram me pred njim, Lida. Razumiješ? Mene je sram.

Htjedoh mu odgovoriti nešto oštro, ali sam prešutjela.

Vidjela sam da ga boli. Stvarno ga boli.

– Tebe je sram pred njim – rekla sam tiho. – Onda mu daj svoju ostavu. Tamo barem ima utičnica.

– U ostavi je vlaga.

– Eto. Sad razumiješ kako je meni.

Nije se nasmijao.

Nisam ni ja.

– Onda neka me sam nazove. On je odrasla osoba. I ja sam odrasla osoba. Ne moraš više govoriti umjesto njega.

– Reći ću mu.

– Kada?

– Večeras.

Te večeri nije rekao ništa.

A ja ga nisam podsjećala. Htjela sam vidjeti hoće li se sam sjetiti.

Usput sam kupila malu metalnu kutiju s ključem. U nju sam spremila škare, krojački metar i bilježnicu.

Prodavač me pitao od koga skrivam stvari.

– Od svojih – odgovorila sam.

Samo je kimnuo, kao da je to sasvim normalno.

—

U subotu mi je Denis poslao glasovnu poruku.

Slušala sam je tri puta.

– Teta Lida, nedjelja mi ne odgovara. Imam narudžbu koju moram završiti do ponedjeljka. Noću mi je lakše raditi, nitko me ne ometa. Pa nećete valjda od ovoga raditi problem? Danju ionako nemate puno posla. Koliko imate narudžbi tjedno, dvije? Strojevi vam stoje, a ovako barem nekome koriste. Budimo ljudi.

Otvorila sam svoju veliku bilježnicu.

U njoj su bile sve moje narudžbe: mjere, predujmovi, rokovi i bilješke o klijentima.

Tog tjedna imala sam šest poslova. Dva kaputa, zavjese za dječju sobu, nekoliko prepravaka, navlaku za kauč.

Jedna je narudžba bila zaokružena crvenom olovkom.

Kaput gospođe Zore Pavlović.

Imala je šezdeset dvije godine i čekala je taj kaput još od prošle zime. Stari sam joj već nekoliko puta prepravljala i napokon joj rekla da ga više nema smisla spašavati.

Nova tkanina bila je boje zobenog mlijeka, vuna s kašmirom. Najskuplji posao te jeseni. Rok predaje bio je sljedeći petak.

„Koliko imate narudžbi, dvije?”

Pogledala sam svoju bilježnicu i osjetila kako me peče iza očiju.

Nije me povrijedilo to što ne razumije moj posao.

Povrijedilo me to što je tako lako zaključio da moj rad ne vrijedi.

—

U nedjelju sam stigla u radionicu u deset sati.

Denis je već sjedio za stolom, sa slušalicama na ušima i komadima kože razbacanima oko sebe.

Prišla sam lutki na kojoj je stajao nedovršeni kaput i pažljivo poravnala rubove.

– Što to šivate? – izvadio je jednu slušalicu.

– Kaput.

– Stvarno? Pa koliko vam treba za jedan kaput? Cijeli mjesec? – nasmijao se. – Ja remen napravim za tri dana.

– Remen nije kaput.

– Ali novac je isti. Nemojte se ljutiti, teta Lida, ali ponekad gledam takve stvari i pomislim kako ljudi potroše život na nešto što nema smisla.

Podigla sam pogled.

– Ljudi to plaćaju, Denisa. I to pošteno. Zato te molim da zapamtiš: svaki tvoj dolazak mora biti uz moje dopuštenje. Svaki. Jesmo li se razumjeli?

– Jesmo, jesmo.

Vratio je slušalicu u uho.

Stajala sam još trenutak pokraj lutke.

Krojački nacrt kaputa ležao je na stolu, dijelom ispod njegova lakta. Tiho sam ga pomaknula na prozorsku dasku.

Nije ni primijetio.

Ili se pravio da nije.

Nisam znala što je gore.

Ne sjećam se kada je otišao. Sjećam se samo komadića kože na podu koje sam na kraju sama pomela.

Te večeri Viktor i ja večerali smo kao dvoje nepoznatih ljudi u vlaku. Dodavali smo jedno drugome kruh i razgovarali o vremenu.

Pitao me jesam li se smirila.

Rekla sam da nisam.

—

U noći s nedjelje na ponedjeljak brava je ponovno zapiskala.

Šesti put.

U ponedjeljak sam došla u radionicu i prvo pogledala kaput na lutki.

Stajao je savršeno ravno. Ramena poravnana, ovratnik složen, rubovi pažljivo namješteni.

Previše pažljivo.

Moje stvari uvijek su stajale malo ukoso. Znala sam točno kako ih ostavljam.

Prišla sam kaputu da popravim donji rub.

A onda sam osjetila nešto masno pod prstima.

Na lijevoj prednjici, od prsa gotovo do samog dna, širila se velika siva mrlja. Pokraj nje ostao je otisak nečijih prstiju.

Ljepilo.

Osušeno.

Vuna s kašmirom takvo nešto ne oprašta. Kemijsko čišćenje samo bi razmazalo mrlju.

Stajala sam i držala kaput objema rukama. Nisam ga imala kamo spustiti.

Nekoliko sekundi nisam mogla ni disati.

Zatim sam otišla do prijenosnog računala.

Snimke kamere čuvale su se sedam dana.

Premotala sam snimku na nedjeljnu noć.

U dvadeset do jedan Denis je skinuo kaput s lutke i prebacio ga preko ruba radnog stola. Trebalo mu je mjesto za kožu.

Pet minuta kasnije stavio je limenku ljepila na isti rub.

Limenka se počela prevrtati. Uspio ju je uhvatiti, ali mrlja na tkanini već je bila tu.

Gledao je u nju nekoliko trenutaka.

Zatim je pokušao obrisati rukavom.

Samo je napravio još veću štetu.

Pogledao je prema vratima, zatim vratio kaput na lutku, namjestio ramena i poravnao rukave.

Učinio je sve da izgleda kao da se ništa nije dogodilo.

Gledala sam snimku i osjećala kako mi se želudac steže.

Nije bila riječ o nesreći.

Nesreća se može dogoditi svakome.

Ali on je znao što je učinio. I odlučio je prešutjeti.

Ostatak snimke pogledala sam ubrzano.

Radio je do četiri ujutro. Zatim je iz kuta izvukao rolu podstave i odrezao komad, odmjerivši ga otprilike prema svojoj ruci.

Izmjerila sam ostatak.

Nedostajala su tri metra.

U kutiji su bile četiri prazne role mojeg konca, odmotane do kartonske jezgre.

Fotografirala sam mrlju s ravnalom pokraj nje. Kopirala snimku na USB. Spremila fotografije evidencije ulazaka.

Zatim sam sjela i izračunala štetu.

Nova tkanina za prednjicu i donji dio: devet tisuća.

Podstava i konac: još tri tisuće.

Ukupno dvanaest tisuća.

Bez uračunata dva izgubljena radna dana i bez neprospavanih noći.

A rok za kaput bio je u petak.

Nazvala sam Viktora. Nije se javljao. Bio je na poslu.

Tada sam nazvala njegovu sestru Galinu.

Imala je šezdeset godina i još uvijek je bratu zapovijedala kao da je dječak od deset godina.

Nisam znala koga drugoga nazvati.

– Nemoj od toga raditi dramu – rekla je nakon što me saslušala samo do pola. – Deniska mi je rekao da je kaput lijepo objesio. Ta mala mrlja sigurno se može oprati.

Spustila sam telefon nekoliko centimetara od uha.

O kaputu joj nisam rekla ni riječ.

Govorila sam samo o noćnim ulascima i šifri.

– Kakvom kaputu, Galina?

S druge strane začuo se samo zvuk hladnjaka.

– Pa… nazvao me one noći. Bio je uzrujan.

– Koje noći?

– Nakon nedjelje.

– A zašto to nisi rekla Viktoru?

– Nisam htjela dodatno pogoršavati stvari. Mislila sam da ćete se sami dogovoriti. Lida, molim te, nemoj od ovoga raditi dramu.

– Hvala ti, Galina.

Prekinula sam.

Dakle, znala je.

Znala je od prve minute.

A ja možda nikada ne bih saznala da nisam imala kameru iznad vrata.

—

Viktor je došao navečer.

Pustila sam mu snimku.

Gledao je sina kako skida kaput, stavlja limenku ljepila, primjećuje mrlju i zatim pažljivo vraća kaput na lutku.

Lice mu je bilo blijedo.

– Za kaput nisam znao – rekao je.

Nakon nekoliko sekundi dodao je:

– Ali barem se povjerio sestri. Znači da ima savjest.

Pogledala sam ga.

– Hajdemo redom. Ima savjest. Mrlja je tu. Rok je petak. Kada će platiti?

– Kad pronađe posao.

– A što ako ga ne pronađe?

Šutio je.

Te sam večeri prvi put shvatila da problem više nije samo Denis.

Problem je bio i čovjek koji je spavao pokraj mene, a kojem je bilo važnije da se njegov sin ne osjeća loše nego da se ja osjećam sigurno u vlastitoj radionici.

—

Šifru nisam odmah promijenila zbog svojih klijentica.

Tri su žene imale dopuštenje da preuzmu gotove stvari kada mene nema. Morala sam ih unaprijed obavijestiti i poslati im novu šifru.

U međuvremenu sam obišla tri trgovine, pronašla gotovo istu tkaninu, kupila je i sačuvala račun.

Radila sam do mraka.

Noću nisam mogla zaspati.

Ležala sam pokraj Viktora i predbacivala sama sebi.

Možda sam sitničava.

Možda sam prestroga.

Možda bi bilo bolje da sam jednostavno prešla preko svega.

Što su meni tri metra podstave? Kupila bih nova.

Što je meni dvanaest tisuća?

Ali onda bih se sjetila mrlje na kaputu. Denisa koji je pogledao prema vratima. Njegovih ruku koje su pažljivo namještale tkaninu nakon što ju je uništio.

I više nisam mogla pronaći opravdanje.

U jednom trenutku otvorila sam razgovor s njim i napisala:

„Dođi i uzmi svoje stvari. Neću više ništa tražiti.”

Obrisala sam.

Zatim sam napisala Viktoru:

„Oprosti.”

I to sam obrisala.

Nisam znala za što bih se trebala ispričavati.

Sjetila sam se svoje majke. U selu bi otjerala dječake od susjedove jabuke, a onda bi im sama iznijela kantu jabuka pred kuću.

Ali ovo nije bilo isto.

Nisam nikome branila da bude gladan. Nisam nikome uzela posao. Samo sam tražila da poštuju ono što sam godinama stvarala.

U tri i deset ujutro telefon je ponovno zazvonio.

Ulazak. Gost.

Sedma noć.

Gledala sam ekran, a prst mi je zastao iznad gumba za promjenu šifre.

Dugo sam tako sjedila.

Onda sam pritisnula.

Nova šifra bila je gotova za nekoliko sekundi.

Poslala sam je samo trima klijenticama.

Viktoru nisam.

—

Ujutro me u obiteljskom razgovoru „Rodbina” čekala poruka Galine.

U grupi je bilo devet ljudi. Viktor, Galina s mužem i kćeri, Viktorova teta, dvoje rođaka i još dvoje ljudi koje sam viđala jednom godišnje.

Galina je napisala:

„Lidica se naljutila zbog male mrlje na kaputu. Deniska je bez posla, nemojmo sada raditi dramu. Viti, ti joj objasni.”

Ispod poruke stajao je Viktorov palac gore.

Čovjek koji je spavao pokraj mene te noći, u sedam ujutro već je podržavao sestrinu verziju priče.

Nedugo zatim stigla mi je i privatna poruka od njega.

„Lida, šifra ne radi. Donio sam ti ručak.”

Odgovorila sam:

„Ostavi pred vratima.”

Srijedom je u općini bilo besplatno pravno savjetovanje.

Čekala sam u tišini. Ispred mene je sjedila žena s loncem u krilu. Nisam znala zašto je donijela lonac, ali nisam pitala.

Pravnica je bila mojih godina. Na stolu joj je ležala mala dječja rukavica.

Pažljivo me saslušala.

– Napišite službeni zahtjev za naknadu štete – rekla je. – Navedite što se dogodilo, kada, kolika je šteta i rok za odgovor. Deset dana. Ako ne odgovori, možete pokrenuti postupak pred nadležnim sudom. Sačuvajte račune, fotografije i snimku.

– A mogu li te dokumente pokazati obitelji?

– Možete pokazati dokumente. Ali nemojte nikoga nazivati lopovom ili huliganom. Pišite samo činjenice.

Te sam večeri sastavila zahtjev.

Datum. Vrijeme. Oštećeni kaput. Nestala podstava. Potrošeni konac. Računi. Iznos. Rok za uplatu.

Nijednog pridjeva.

Nijedne uvrede.

Samo činjenice.

A ipak mi je bilo mučno dok sam čitala ono što sam napisala.

Zatim sam otvorila obiteljsku grupu i poslala četiri datoteke: službeni zahtjev, dva računa i fotografiju mrlje s ravnalom.

Dodala sam samo jednu rečenicu:

„Ovo je moj odgovor na Galininu poruku. Sve je dokumentirano. Ne morate raspravljati o tome.”

Prva je odgovorila Viktorova teta:

„Bože dragi.”

Nitko drugi nije napisao ništa.

Galina je pročitala poruku i napustila grupu.

Viktor me pronašao na balkonu. Stajala sam ondje desetak minuta, iako je vani bilo hladno.

– Stavio si palac – rekla sam.

– Slučajno sam pritisnuo.

– Viktore…

– Pa dobro, jesam. I što sad? Kakve veze ima jedan palac?

Glas mu je postao tih i promukao.

– Shvaćaš li što će sada reći Denisu? Da ga je maćeha prijavila cijeloj obitelji.

Pogledala sam ga.

– A što da ja kažem kada ti podržavaš svoju sestru, a mene ostavljaš samu?

Nije odgovorio.

Ušao je u sobu.

—

Oko deset navečer netko je pozvonio.

Viktor je otvorio vrata.

Na otiraču je stajao Denis. U ruci je držao telefon i čitao moj službeni zahtjev. Pomicao je usne dok je prelazio preko redaka.

Kada je završio, podigao je pogled.

– Teta Lida… Pa sve ste poslali cijeloj obitelji.

Nisam odgovorila.

Iz džepa je izvadio rolu konca. Bila je to moja rola, s tek nekoliko metara preostalog konca.

Spustio ju je na ormarić u hodniku.

Zatim je ponovno pogledao iznos na telefonu.

– Otkud toliko novca?

Pokazala sam mu račune.

Čitao ih je redak po redak, a onda je polako kimnuo.

– Mogli ste meni prvo reći – ubacio se Viktor iz hodnika.

Okrenula sam se prema njemu.

– Rekla sam ti u ponedjeljak. Pokazala sam ti snimku. Tvoj odgovor bio je da će platiti kada pronađe posao.

– Mislio sam da ćeš se smiriti.

– A ja se nisam smirila.

Denis je otišao bez pozdrava.

Viktor je još neko vrijeme stajao u hodniku, zatim otišao na balkon.

Uzela sam rolu konca i spremila je u metalnu kutiju s ključem.

Isti onaj mali ključ koji sam kupila prije nekoliko dana.

—

Do sljedećeg petka kaput je bio gotov.

Denis mi je uplatio pet tisuća, uz poruku da će ostatak podmiriti u ratama do kraja mjeseca.

Više mi se nije javljao.

Gdje sada radi noću, nisam znala.

Viktor je ostao sa mnom, ali vikendom odlazi kod Galine i ondje ponekad prespava. Kaže da mu treba malo mira.

Kod kuće razgovaramo o večeri, vremenu i svakodnevnim sitnicama.

Šifru od radionice više nije tražio.

Nisam mu je ni ponudila.

Jednom sam ga zatekla pred vratima radionice s posudom ručka u rukama.

Pokucao je.

Kao da je stranac.

Otvorila sam vrata, uzela posudu i zahvalila mu.

Stajao je još nekoliko sekundi, a zatim se polako udaljio dvorištem, pogrbljenih ramena.

U tom sam trenutku poželjela pozvati ga.

Zaustaviti ga.

Reći mu da uđe, da sjednemo i pokušamo ponovno razgovarati.

Ali nisam.

Kaput sam morala sašiti gotovo ispočetka. Trebale su mi dvije večeri, ali ispao je još ljepši nego prvi.

Gospođa Zora došla je na probu, namjestila svoju brošicu u obliku bubamare na ovratniku i upitala:

– Vidi li se šav?

– Vidi se – odgovorila sam. – Ako znate gdje treba gledati.

– A je li ona mrlja bila velika?

– Bila je. Sve sam morala platiti iz vlastitog džepa. Ali naplatit ću ja to.

– Tako i treba, draga moja – rekla je.

No gledala je u šav, ne u mene.

Platila je, zahvalila se i otišla. Za zimu se više nije naručila. Nije se čak ni javila.

U subotu mi je Galina poslala glasovnu poruku, ovaj put samo meni.

Pustila sam je u kuhinji.

– Napravila si cirkus zbog jedne male mrlje. Osramotila si cijelu obitelj pred svima.

Nisam odgovorila.

Samo sam pogledala prema metalnoj kutiji na polici.

Moje škare sada stoje u torbi, u svojoj zaštitnoj futroli. Svaku večer nosim ih kući.

Jer s vremenom sam shvatila nešto što me nitko nije naučio: **čovjek može oprostiti tuđu pogrešku, ali ne mora zbog toga ponovno otvarati vrata onima koji ne poštuju njegov trud, njegov rad i njegov život.**

A moje su škare, nakon svega, ponovno bile samo moje.

Visited 155 times, 30 visit(s) today
Ocijenite ovaj članak
( Пока оценок нет )