MOJA SVEKRVA HTJELA JE POLOVICU MOJE GODIŠNJE PREMIJE, ALI NIJE ZNALA DA SAM ČULA NJEZIN RAZGOVOR S PRIJATELJICOM
— Oksanice, zlato moje, moramo se hitno vidjeti. Ali nemoj dolaziti k nama, nađimo se u našem parkiću, na klupi pokraj jorgovana. Malo ćemo porazgovarati nasamo, onako ženski.
Glas moje svekrve, Raise Nikolajevne, tekao je kroz slušalicu poput gustog, preslatkog sirupa.
Inače je sa mnom razgovarala kao zapovjednica koja izdaje naređenja vojnicima: „Kupi\!”, „Donesi\!”, „Zašto još nisi završila?” A sada odjednom — „zlato moje”, „draga moja”, „dušice”.
Odmah mi je bilo jasno da se iza te neprirodne ljubaznosti krije nešto vrlo neugodno.
Kad bi me svekrva počela oslovljavati nježnim riječima, znala sam da će ubrzo pokušati prijeći granicu mog strpljenja, a najčešće i granicu mog novčanika.
Spustila sam telefon na stol i gorko se nasmiješila.
Tog jutra na račun mi je sjela godišnja premija. Nisu to bile nekakve slučajne dodatne novčane mrvice, nego novac koji sam mjesecima mukotrpno zarađivala, ostajala prekovremeno i borila se s nadređenima da ga dobijem.
Već smo imali planove za svaki euro.
Pavle i ja željeli smo zatvoriti preostali dio kredita, sinu platiti specijalizirani tečaj programiranja i napokon naručiti novu kuhinju. Stara se jedva držala na okupu, a vrata ormarića opstajala su zahvaljujući dobroj volji i plavoj izolir-traci.
Moj muž Pavle bio je jednostavan, dobrodušan čovjek. Toliko se ponosio mojim uspjehom da je, očito, majci već ispričao sve o premiji.
Za njega je to bila samo lijepa vijest koju želi podijeliti s obitelji.
Za Raise Nikolajevnu bio je to znak da je otvorena sezona lova na tuđi novac.
U park sam stigla petnaest minuta prije dogovorenog vremena.
Dan je bio prekrasan. Sunce je obasjavalo staze, ptice su pjevale, a miris rascvjetanog jorgovana širio se zrakom. Sve je izgledalo mirno i gotovo idilično.
Krenula sam prema našoj klupi, ali tada sam iza gustog grma jorgovana začula dobro poznat glas.
Bila je to moja svekrva.
Razgovarala je telefonom sa svojom najboljom prijateljicom Tamarom.
I ono što sam čula u sljedećih nekoliko minuta zauvijek je promijenilo moj odnos prema toj ženi.
— Kažem ti, Tomice, barem polovicu će mi dati\! — veselo je govorila Raise Nikolajevna. — Znaš kakva je ona. Obrazovana, pristojna, puna nekakvih svojih principa. Ne zna reći ne. Malo je pritisnem i odmah će izvaditi novčanik.
S druge strane čulo se nerazgovijetno mrmljanje.
Svekrva se glasno nasmijala.
— Reći ću joj da mi je zdravlje ozbiljno narušeno. Srce, tlak, krvne žile… Da su mi potrebne skupe terapije i privatni pregledi. A sutra ćemo ti i ja otići pogledati onaj puderasti kauč od eko-kože. Baš sam se zaljubila u njega\! I možda mi ostane dovoljno za toplice\!
Zastala sam iza grma.
Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.
— Ma kakav Pavle\! — nastavila je svekrva. — Njega ne smijemo miješati u to. Odmah će početi postavljati pitanja, tražiti račune i računati svaki cent. Zato ću razgovarati s njom nasamo. Znaš, majka bolesna, godine, srce… Kako će odbiti pomoći jadnoj starici? Gotovo, spuštam slušalicu. Sad će doći moja zlatna snaha\!
U meni se nešto prelomilo.
Nije to bila obična ljutnja. Nije čak bila ni povrijeđenost.
Bila je to hladna, bolna spoznaja da me žena kojoj sam godinama iskazivala poštovanje smatra lakovjernom budalom koju može iskoristiti kad god joj zatreba novac.
Moju premiju već je podijelila.
Moj trud već je potrošila u svojim maštarijama.
A mene je pozvala na klupu samo zato da odigram ulogu velikodušne naivke.
Udahnula sam duboko, zaobišla grm i odlučnim korakom krenula prema klupi.
Raise Nikolajevna već je sjedila ondje.
Prizor koji me dočekao bio je gotovo kazališan.
Žena koja je prije nekoliko sekundi veselo planirala kupnju novog kauča sada je izgledala kao da joj je ostalo još nekoliko dana života.
Ramena spuštena, leđa pogrbljena, lice blijedo i zabrinuto. U rukama je nervozno gužvala rupčić.
Nedostajala je samo tužna glazba u pozadini.
— Oksanice moja… — prošaptala je drhtavim glasom. — Hvala Bogu da si došla. Znaš, ja tebe doista smatram svojom kćeri. Nikada te nisam razlikovala od Pavla…
Sjela sam pokraj nje i mirno je pogledala.
— Dobar dan, Raise Nikolajevna. Je li se nešto dogodilo? Izgledate zabrinuto.
Svekrva je teško uzdahnula i položila ruku na prsa.
— Ah, dijete moje, godine čine svoje. Zdravlje me potpuno izdalo. Tlak, srce, krvne žile… Liječnik kaže da moram hitno na neke privatne terapije. Trebaju mi infuzije, masaže, a poslije bih morala barem tjedan dana u toplice. Inače ne znam što će biti sa mnom…
Zastala je i obrisala suho oko.
— Znaš kako je nama umirovljenicima. Vi mladi još možete zaraditi. A ja? Odakle meni novac? Pavlu ne želim ništa govoriti, znaš da je osjetljiv. Ne želim ga uznemiravati. Ali ti si dobra djevojka. Ti me nećeš ostaviti na cjedilu, zar ne?
Pogledala me očima punima lažne nade.
Očekivala je da ću odmah posegnuti za telefonom i pitati joj broj računa.
Umjesto toga, mirno sam se nasmiješila.
— Dobro, Raise Nikolajevna. Recite mi koliko vam točno treba. Da znam koliko je potrebno za spašavanje vašeg zdravlja.
Izgovorila je iznos bez oklijevanja.
Točno polovicu moje godišnje premije.
Čak sam se morala nasmijati njezinoj matematičkoj preciznosti.
Nekoliko trenutaka šutjela sam, a zatim je pogledala ravno u oči.
— Samo mi nešto nije jasno. Treba li vam novac za infuzije i liječenje ili za onaj puderasti kauč od eko-kože koji sutra planirate kupiti s Tamarom? Pitam zato što moram pravilno upisati trošak u kućni budžet. Je li to zdravstvena njega ili uređenje interijera?
Svekrva se ukočila.

Izraz patnje nestao joj je s lica kao da ga je netko izbrisao gumicom.
Rupčić joj je ispao iz ruku.
— Š… što ti to govoriš?\! Kakav kauč?\!
— Onaj o kojem ste maloprije razgovarali s Tamarom. Čula sam i za toplice. Moram priznati, vrlo zanimljiv plan liječenja. Posebno mi se svidio dio s eko-kožom.
Lice joj je počelo poprimati tamnocrvenu boju.
Usne su joj podrhtavale.
Na trenutak nije znala što bi rekla, a onda je, kao i uvijek kada bi ostala bez argumenata, prešla u napad.
— Ti si mene prisluškivala?\! Sram te bilo\! Kakva si ti to žena?\! Sve ću reći Pavlu\! Saznat će kakva si škrtica\! Rođenoj majci ne želiš pomoći\!
Pogledala sam je mirno.
— Zašto biste čekali? Možemo ga odmah nazvati.
Izvadila sam telefon i pritisnula poziv.
— Bok, ljubavi. Jesi li zauzet?
— Bok, draga\! Nisam. Što se događa?
Uključila sam zvučnik.
— Ovdje sam s tvojom mamom. Traži polovicu moje premije za hitne medicinske postupke zbog problema sa srcem. Ali postoji mali nesporazum. Prije petnaest minuta čula sam kako s Tamarom planira kupiti novi puderasti kauč od eko-kože upravo tim novcem. Možeš li mi objasniti liječi li eko-koža tahikardiju?
S druge strane nastala je potpuna tišina.
— Oksana… je li to istina? — napokon je upitao Pavle.
Glas mu više nije bio vedar.
— Mama, jesi li stvarno tražila od moje žene novac iza mojih leđa? Pa rekla si mi da se želiš naći s njom kako bi joj čestitala na premiji\!
— Pavliću, sine moj\! Nemoj vjerovati\! Ona sve izvrće\! Ja sam samo…
— Mama, dosta.
Ali tada se dogodilo nešto što nitko od nas nije očekivao.
Na klupi pokraj svekrve zazvonio je njezin telefon.
Na zaslonu je velikim slovima pisalo: TOMICA.
Raise Nikolajevna panično je pokušala prekinuti poziv, ali su joj prsti toliko drhtali da je umjesto toga uključila zvučnik.
I cijeli je park odjednom čuo veseli glas njezine prijateljice:
— Rajka, pa što je bilo?\! Je li ti ona tvoja dobrica konačno dala novac?\! Već sam zvala salon namještaja, kauč nam čuvaju\! Jesi li dobila novac na karticu ili ćeš podići gotovinu?\!
Na trenutak je sve utihnulo.
Čak su i ptice kao da su prestale pjevati.
Raise Nikolajevna sjedila je ukočeno, crvena od srama, gledajući u asfalt.
Pokušala je nešto izgovoriti, ali nije uspjela.
S druge strane mog telefona začulo se teško uzdisanje.
— Mama… — rekao je Pavle.
Nikada prije nisam čula takav ton u njegovu glasu.
— Ti ne tražiš pomoć. Ti pokušavaš prevariti moju ženu kako bi joj uzela novac. I to novac koji je sama zaradila. Od danas više nikada nećeš tražiti novac od Oksane iza mojih leđa. Ako ti stvarno trebaju medicinski postupci, donesi liječničke nalaze i račune. Razgovarat ćeš sa mnom. Ali o njezinoj plaći i premiji više nećeš razgovarati ni s kim.
Svekrva je pokušala nešto odgovoriti, ali nije pronašla nijednu riječ.
Ja nisam imala potrebu ništa dodavati.
Prekinula sam poziv, ustala s klupe i namjestila remen svoje torbice.
Pogledala sam je posljednji put.
— Predstava je završena, Raise Nikolajevna. Sljedeći put, ako vam zatreba novac, pokušajte ga zatražiti iskreno. A Tamari poručite da otkaže rezervaciju. Izgleda da vam je eko-koža ipak preskupa.
Okrenula sam se i krenula stazom prema izlazu.
Leđa su mi bila uspravna, korak lagan, a u grudima sam prvi put nakon dugo vremena osjećala mir.
Te večeri nisam više razmišljala o svekrvi.
Novac sam rasporedila upravo onako kako smo Pavle i ja planirali: zatvorila sam dio kredita, platila sinu tečaj programiranja i uplatila predujam za novu kuhinju.
Svaki euro otišao je ondje gdje je trebao biti.
Pavle mi se dugo ispričavao. Priznao je da je pogriješio što je majci otkrio iznos moje premije, ne razmišljajući o tome kako bi ona mogla reagirati.
Obećao je da više nikada neće dopustiti da moj novac postane tema obiteljskih razgovora.
A Raise Nikolajevna?
Već tri mjeseca ne zove me.
Rezervaciju za kauč morala je otkazati, a njezina prijateljica Tamara, uvrijeđena što je ostala bez planirane kupnje, iste je večeri pola susjedstva obavijestila o cijelom događaju.
Pričalo se da je svekrvi od srama i bijesa čak skočio tlak.
Sada svoje zdravstvene probleme rješava u državnoj poliklinici, kao i većina umirovljenika.
A ja sam naučila jednu važnu životnu lekciju: ljubav se ne mjeri novcem, poštovanje se ne kupuje, a tuđi trud nije obiteljska imovina koju svatko može dijeliti kako mu se prohtije.
**Jer moja premija nije bila ničiji kolač, a ja više nikada neću dopustiti da netko mojim novcem hrani svoju pohlepu.**







